Polaganjem cvijeća na Gradskom groblju Kolijevke te spomenik djeci ubijenoj tokom opsade, skromno je obilježena godišnjica napada na Goražde.
Prve granate koje su 4. maja 1992. godine u ranim jutarnjim satima ispaljene na Goražde najavile su početak opsade grada, koja je trajala 1.336 dana, sve do potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Grad sa desetinama hiljada izbjeglica iz susjednih, tada već zauzetih općina, u okruženju je bio bez struje, vode, hrane, lijekova, a nedovoljno naoružani branioci Goražda tri i po godine su odlijevali napadima nekoliko korpusa VRS, ali i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije, Rusije, Ukrajine i drugih zemalja.
– Prve granate se neće nikad zaboraviti. Najprije su se čule iz dubine, a onda su počele padati i na sami grad. Bilo je teško, a danas je teško izdvojiti neke događaje teže od drugih, ali ipak su najteži momenti bili kad neko pogine ili bude teško ranjen blizu vas, a takvih situacija bilo je na desetine. Danas je vrlo teško nekom objasniti kako smo pod opsadom, sa prekinutim svim komunikacijama snabdjevanja, nenaoružani, neopremljeni, uspjeli izdržati u borbama sa tada četvrtom vojnom silom u Evropi. Mislim da je presudno bilo što smo znali da se borimo za pravednu stvar, za svoju zemlju i grad, svoju familiju i sugrađane – kaže Mesud Kumro, bivši pripadnik MUP-a i jedan od branilaca Goražda.
Rat su obilježile neprijateljske ofanzive na grad kojem je bila namijenjena sudbina Srebrenice i Žepe, ali je Goražde ostalo jedini slobodan dio BiH na Drini.
Iz godina opsade pamtit će se oko 4.500 poginulih, ali i pokušaji probijanja blokade noćnim pohodima kroz neprijateljske linije, minska polja i zasjede ka Grepku kako bi se hiljade vojnika i civila u Goražde vratilo sa minimalnim količinama hrane, municije i lijekova. Ogroman doprinos dali su heroji u bijelom u Ratnoj bolnici, stručnjaci koji su počeli proizvodnju prvih sredstava za odbranu ili struje sa malih ratnih centrala na Drini. Ipak, mnogo toga danas je zaboravljeno, borce su iz prvih redova potisnuli političari, ali i činjenica da su se, umjesto napadača, sami našli na listama osumnjičenih za ratne zločine.
– Svi smo mislili da ćemo, kad jednom to stane, imati normalnu državu. Bili smo ubijeđeni, a danas sve manje, da će ti koji su činili zločine nad nama odgovarati zbog toga. Decenije su prošle, a nijedan pojedinac nije procesuiran za ono što je radio stanovnicima Goražda. O nepravdama, apsurdima, kriminalu, korupciji da i ne pričamo. Emocije prorade, gnjev, pa su ljudi izgubili volju da pričaju o bilo čemu. Sve manje boraca prisustvuje godišnjicama, pa političari pričaju umjesto njih – ističe Mesud Kumro.
