Rane na srcu Sabire Posvandžić, majke dvojice poginulih branilaca Goražda, nikad neće zacijeliti, ali ih svakodnevno produbljuju nebriga, nepravda i zaborav. Sabira živi u ulici Braće Posvandžić, koja je nazvana po njenim sinovima, šehidima Jasminu i Jasenku, država joj je pomogla da sanira krov granatirane kuće, ali je tu i prestala briga institucija koje su formirane i plaćene da se brinu o porodicama šehida.
Puna kuća
Godinama je živjela u svom bolu, ali ju je briga o budućnosti kćerke i unuka natjerala da progovori i javno zatraži da neko zaposli barem jednog člana njene porodice.
– Kćerka, dva unuka i ja živimo od moje penzije. Moram i dažbine, i namiru, sve živo, jer niko od njih ne radi. Da bih kupila drva za zimu, moram dizati kredit, jer ovako ne možeš sabrati nikako. Borimo se, jer moramo živjeti, a dokle i kako, ne znam – govori Sabira Posvandžić.
Među stotinama bijelih nišana na mezarju Kolijevke, kraj Jasminovog i Jasenkovog mezara, Sabira često prouči Fatihu. Jasenko je poginuo u oktobru 1992. godine.
– Tog dana baš me nekako san savio. Bude me, puna kuća naroda, kad sam vidjela starijeg sina, zapomagala sam: “Gdje mi je Jasenko”, a on je samo oborio pogled. Ništa za sebe više nisam znala – govori Sabira dok sjećanja na rat izazivaju bol na licu i suze u očima.
Sabira pored nišana svojih sinova na mezarju Kolijevke
Dvije godine poslije stigla je vijest da ni Jasmina više nema. Poginuo je braneći Goražde u jeku jedne od najžešćih ofanziva na grad. Dva mjeseca Sabira nije mogla ustati na noge.
Nema nade
Dok s tugom gleda u tablu s natpisom “Braće Posvandžić” na svojoj kući, kaže da nade nema, da ona nestaje s odlaskom mladih, koji u svijetu traže svoj komad hljeba. Njena kćerka završila je osnovnu školu, unuci su po zanimanju mašinbravar i krojač, a posao ne bi birali.
AVAZ
