Zbog stravičnog zločina nad više od 40 stanovnika Lozja i izbjeglica koje su u ovom goraždanskom naselju pokušale pronaći spas, ni 26 godina poslije niko nije odgovarao. Članovi porodica ubijenih izgubili su nadu u pravdu, jer su u niz navrata istražnim organima davali iskaze i predavali čak i dokumente o napadu 22. maja 1992. godine, koji je počeo u ranim jutarnjim satima.
– Ovdje su izvršeni genocid i urbicid od Srba komšija i pomoći im iz Srbije. Ranije je oko ovog mjesta bila uspostavljena četnička linija i rano ujutro je počeo napad. Prvo su bacali bombe i trombloni, a onda je ušla pješadija. Kako se je ko budio, pokušavao bježati, na licu mjesta je ubijan. Iz kuće Vlada Lasice preko megafona se čulo: „Ne zarobljavajte, tucite u živo meso.“ To je govorio dojučerašnji komandir stanice milicije u Goraždu Brane Petković, koji je s Miloradom Marinkovićem komandovao ovim napadom – kaže Muhamed Sijerčić.
Dio zarobljenika ubijen je na najmonstruoznije načine, jer je tokom poslijeratne ekshumacije utvrđeno da su nekima od njih ekseri zabijani u glavu. Preživjeli znaju poimenično ko je tog jutra napao njihovo naselje, ali ni nakon 26 godina poslije niko nije odgovarao.
– Moja supruga je bila zarobljena, do u detalje sve zna, ali čini mi se da su i oni korumpirani i da ti organi vlasti čekaju da ovi stariji nestanu, izumru i da se to zataška. Mnogo sam čitao o historiji naroda svijeta, ali nigdje nisam našao da se onaj ko ubija druge veseli, pjeva, hvali time, a kasnije negira. Ni divlja plemena u prašumama to ne rade – ističe Sijerčić.
Sanina Tabaković odrasla je u Lozju. Imala je 17 godina kada je ubijen i njen otac.
– Svaki dan mi je 22. maj. Zar treba toliko godina da se nađu masovne grobnice i tijela naših najmilijih? Od države očekujem da kazni zločine i nađe posmrtne ostatke, da mom ocu mogu proučiti Fatihu. Ali državu kao da nije briga za nas – ističe Tabaković.
