Prije 26 godina u objektu Lovačkog doma na Mostini kod Čajniča počinjeni su stravični zločini nad civilima bošnjačke nacionalnosti.
Prinudno su odvedeni od svojih kuća, razdvojeni od porodica, mučeni, maltertirani, a potom ubijeni.
Zloglasni logor bio je tek jedno od mjesta masovnih egzekucija nesrpskog stanovništva u Čajniču u proljeće 1992. godine. Nažalost, ne i jedino, jer zločini počinjeni u ovom kraju ni do danas nisu rasvijetljeni.
Hanka Jelašković je imala deset godina, kada je posljednji put vidjela oca Mehmeda Fazlagića zvanog Fabijan. Bilo je to početkom maja 1992. godine u njihovoj kući u Čajniču.
“Do zadnjeg dana je išao na posao u firmi Stakorina na Lukama. Tog dana se vratio kući i rekao da mu nedaju brašno, dok ne donese potvrdu u Krizni štab da nema oružja. Bila je nestašica, kamioni više nisu dovozili namirnice u Čajniče i on je kupovao brašno u firmi. Sjećam se da je skinuo sat sa ruke, izvadio iz džepa čakiju kojom je otvarao konzerve na poslu, mami je dao novčanik. Bilo je 50.000 dinara, prijašnjih para, da vrati dug u prodavnicu, i ličnu kartu. To je sve što je ostalo od njega. Tada je imao 36 godina”, priča Hanka.
Gledala dok joj odvode oca
Mehmed Fazlagić je otišao u Krizni štab (sadašnja zgrada općine Čajniče op.a). Poveo je devetogodišnju kćerku Nirzamu, vjerujući da ga neće odvesti zbog malog djeteta.
“Kad smo došli pred zgradu otac mi je rekao da ostanem po strani da me ne vide i da će on brzo doći. Ja sam se prislonula uz zid, gledala i čekala. Kako je babo prilazio zgradi u tom momentu su dva muškarca obučena u vojna odjela, u punoj ratnoj spremi povikala ‘Pa Fabijane, neka si nam došao, nismo te mogli uzeti kući od tvoje djece’. Zgrabili su ga ispod ruku, jedan od njih ga je udario nogom, a onda su ga odveli. Uzaludno sam čekala da se vrati, plakala, ali nije dolazio. Nakon nekog vremena sam krenula kući. U strahu da me ne vide otišla sam donjom ulicom. Pred hotelom je bilo puno tenkova i vojske. Popela sam se Alibegovicom i došla do kuće Fatime Hurić, majke naših rođaka. Bila je sama, tješila me da će babo brzo doći, da ću ga možda naći kad dođem kući. Dala mi je neku smrznutu hranu da ponesem svojima i uputila me kući. Kad su vidjeli da sam sama, moji su počeli plakati. Svima je bilo jasno šta nas čeka. Danima smo ga čekali, nije dolazio. Iz policije su dolazili da traže oružje, ali ništa nisu govorili. Komšija, policajac Bato, nam je rekao da je na Mostini, pa mu je majka slala cigare po njemu. Sa nama je u kući boravila i Selvija sa djecom, supruga Albanca koji je radio u komunalnom, jer su joj muža već bili odveli”, sjeća se Nirzama.
Desetine civila odvedeno je nasilno iz svojih domova ili radnih mjesta, a mnogi su uhapšeni na ulicama Čajniča ili pri pokušaju da utočište pronađu van granica BiH.
“Uoči 20. maja, ispred naše kuće su naišli komšije sa Gaja, Pite i Hurlovi. Tog dana je majka išla u Krizni štab po dozvolu da napustimo grad i dali su joj za 21. maj, za Titovo Užice. Komšije su nas molile da krenemo sa njima, jer su čuli od Srba da nećemo preživjeti, jer je tu noć planiran pokolj Muslimana u Čajniču. Hvala dragom Bogu da smo krenuli, jer je uslijedio pokolj na Mostini i po selima”, ispričala je Nirzama.
Nema tragova
Fazlagići su pošli na put izbjeglištva, četiri i po godine proveli su u Makedoniji. Kući se nisu nikada vratili, a u Goraždu su od 1997.godine. Žive sa nadom da će saznati istinu o ocu.
“Mnoge koji su zarobljeni na Mostini i koji su ubijani negdje drugo su pronašli u grobnicama. Babu našeg nikad nisu našli. O Mehmedu Fazlagiću se ne zna ni do kada je bio na Mostini i gdje bi njegove kosti mogle biti. A oni sve znaju. Saznali su i da sam bila svjedok očevog odvođenja, pa su me pozvali u svoju odbranu na suđenju da bi me pitali jesu li ga odveli ljudi u vojničkom ili policijskom odjelu!? Kao da je to bilo bitno. Tvrdili su da su to bili ljudi iz bivše Jugoslavije. Pa zar su oni mogli znati da mog oca grad zove Fabijanom? Zar su oni znali gdje mi stanujemo? Ali su znali doći meni na današnje radno mjesto, tobože da provjere sjećam li se ja koga od tih ljudi. Kažu, pravda je spora, ali dostižna. Za mene je nedostižna u svakom pogledu. Vjerujem da će ih dragi Bog kazniti za svaku suzu moje majke i mojih ukućana”, ogorčena je Nirzama.
Slika devetogodišnje djevojčice koja gleda kako joj odvode oca i uništeno djetinjstvo je trauma koje se teško osloboditi.
“Još tragamo za kostima mog oca, niko o tome više ne priča. Voljela bih da saznam istinu, jer sve što smo do sada čuli, bilo je da je završio na Mostini, da je u logoru, ali šta se tačno dešavalo ne znamo. Majka je, dok je bila živa, davala DNK, išla na identifikacije, nalazili su grobnice na raznim mjestima, ali nikad ništa. Doživjeli smo i to da mi je majka poginula prije deset goidna, 27. maja će biti godišnjica. Nije doživjela da se na Mostini obilježi godišnjica stradanja, jer to je tek odnedavno, ranije se niko nije usuđivao zbog svega što se desilo. Svake godine sam tu. Čovjeka potrese kad ode, ali nekako mi je drago da se bar sjetimo tih ljudi u Fatihama, da su nekad postojali. Ima nas puno koji tražimo svoje najmilije. Boli me i što zločinci slobodno šetaju, a niko ništa ne poduzima”, kaže Hanka Jelašković.
Na mjestu stradanja i ove godine položeno je cvijeće i proučena Fatiha i jasin šerif u Mir Muhamedovoj džamiji u Čajniču.
Zločinci još na slobodi
“Bošnjaci Čajniča su odvedeni iz svojih kuća, postelja i sa radnih mjesta, njima je presuđeno bez suda i sudije. Lovački dom je bio mjesto kolektivnog stradanja stotinjak nedužnih Bošnjaka, a pored ovog postoji još nekoliko lokacija u gradu i okolici gdje su izvršene egzekucije”, kaže nam Anera Zagrljača, predsjednica Medžlisa IZ Čajniče.
Udruženje povratnika u Čajniče je tek prije četiri godine iniciralo obilježavanje mjesta stradanja bošnjačkih civila, a od prošle godine organizator je i Medžlis IZ Čajniča.
“Kako vrijeme prolazi, sve više je članova porodica stradalih kao i sugrađana koji obilaze ovo mjesto kako bi se sačuvalo sjećanje na naše voljene. Većina stradalih još nije pronađena, iako se špekuliše sa nekoliko lokacija na koje su tijela izmještena. Danas u Čajniču ima samo nekoliko povratnika koji životare.Većina njih su u gradovima u FBiH ili u inostranstvu. Svakim danom sve više gube nadu da će pronaći i ukopati svoje najdraže”, dodaje Zagrljača.
Do sada su pronađeni posmrtni ostaci 101 osobe, a još 30 njih se vodi kao nestalo. Od pronađenih ukopani su ostaci 99 osoba, a za dvije pronađene ženske žrtve nema živih krvnih srodnika. Navodno je riječ o sestrama Bilalić čiji su roditelji i brat preminuli.
“Naše majke, sestre i supruge žive za dane kada će dostojno sahraniti svoje najmilije. Do sada je procesuirano pet osoba odgovornih za zločine. Nažalost, u Čajniču još uvijek borave i rade oni koji su bili nalogodavci ili izvršioci zločina. Neki su i na rukovodećim pozicijama u vlasti i policiji. Živimo za dan kada će istina biti pobjeda, dan kada će djeca znati ko je ubio njihove očeve, kada će majke osjetiti spokoj”, kazala je Anera.
