Poznato TV lice, žena sa dugogodišnjim stažom u medijima, kartom svijeta kao mjestom prebivalištva i šarmom i inteligencijom koji je čine vodećom u iznošenju javnog mišljenja. Ika Ferrer Gotić, nekadašnja novinarka N1 televizije i današnja uposlenica Američkog Univerziteta u Sarajevu, govori o svom životu, razvoju karijere, ali i predrasudama sa kojima se susrela u životu, a koje su vodile do diskriminacije nje i njenih ćerki. Hrabra, uspješna i istrajna. Ika za Lolu.
Fotograf: Emir Jamak
Kosmopolita ste sa velikim umijećem, ali i stažom u različitim vrstama medija, ali i drugim oblicima komunikacije. Kao rođena Travničanka odrasli ste u Holandiji, ali i živjeli u Austriji, Hrvatskoj, Kubi, Španiji. Šta vas je to dovelo nazad u Bosnu i kakve uspomene vežete za navedena mjesta?
Stanje šoka. Ljudska priroda je takva da tek kada nešto proživimo, počnemo shvaćati značaj i uticaj tog događaja ili samog mjesta u kojem smo boravili. Pa, često sebi kažemo kako smo određene stvari možda mogli bolje raditi ili nekim ljudima posvetiti više pažnje. Lično sam tako većinu svog života razmišljala, ali shvatila sam kako se ne trebam osvrćati na stvari koje nisam uradila, nego upravo na one koje jesam uradila. Tako svoje uspomene vežem za trenutke u kojima sam se osjećala na određeni način, a to su trenuci koje najčešće podsvijest pamti, pa kada čujem određeni zvuk ili osjetim miris, vrati me u prošlost. Možda zato ljudski organizam poprilično selektivno pamti. Svjesno ili nesvjesno. Biram dobre trenutke smijeha, sreće, oduševljenja, ugodne mirise hrane, parfema ili mjesta, zvuke muzike s ulice. Ne bježim od loših uspomena, ti trenuci su me naučili mnogo čemu.
Iako sam najveći dio života provela u Holandiji, ipak najjače i najšarenije uspomene i osjećaji me vežu za daleku Kubu. 365 dana na tom tropskom otoku donijelo je lepezu zlatnih uspomena koje moj um još uvijek procesuira. Sve što sam prethodno pročitala i čula o toj zemlji, ništa nije značilo. Svaki trenutak je bio moj za pojmiti. Sudar kultura. Sudar sjevera i juga. Europskog i južnoameričkog. Soli i šećera. Takav kontrast um jednostavno treba da preradi. I još prerađuje. Za Kubu me veže najznačajniji događaj do sada, a to je kada sam ugledala kćer na nogama. Oni koji me poznaju, znat će zašto je baš taj momenat ključan u nastavku mog puta ka oporavku. Puta ka vjerovanju. Puta ka nadi da ništa nije izgubljeno, nego da je ovo sve jedan početak, ali i tren u vremenu koji je samo moj. To je trenutak kada sam počela vjerovati u božiju milost.
Karijeru ste počeli kao Sales Representative u američkoj kompaniji u Rotterdamu, a nastavili kao savjetnica za nove tehnologije, kasnije se pronalazivši u marketingu, redakcijskom novinarstvu i vođenju projekata. Danas ste se pak okrenuli ka zaštiti okoliša i radu koji ima društvenu korist. Gdje ste najviše pronašli i je li Vaša odluka o odlasku sa N1 televizije bila jedna od težih?
Kada samo spomenete N1, čujem poznato ime i vidim poznato prijateljsko lice. Do ovog profesionalnog angažmana nikada nisam bila tako vezana za jedan projekat i ljude u njemu. Možda zato što sam sada i malo starija, nego kada sam počela te davne 2004. godine u IT-ju kada je na prvom mjestu dolazio novac i zarada. N1 je tada, kao i sada projekat u koji sam duboko vjerovala i koji je za mene predstavljao misiju, a ne posao. Za mene je vrijedila izreka da kada se bavite onim što volite, nikada nećete raditi niti jedan dan u životu. Iako je tu bilo turbulencija, ipak je to bio dom. Dom u kojem sam ljude smatrala sestrama i braćom, s kojim se naravno i još uvijek i čujem i viđam. Povezanost za N1 je gotovo patološka, stoga kada sam odlučila krenuti dalje, jer je to bio naredni korak, bila je to odluka koju sam donosila jako dugo.
Kada je ta odluka bila konačna, značilo je da sam bila spremna otići, ali ne i okrenuti leđa. Danas, iako sam navršila 33 godine, za mnoge je to početak života, mlado, neiskusno. Za mene nešto drugačije. Tražim smisao. I ne bojim se svakodnevnice i svega što bi me možda moglo pokolebati na trenutak. Jednostavno moram raditi ono zbog čega ću ostvariti svoju vrijednost u ovom svijetu i smisao svog života. I dok ne nađem taj smisao, ići ću dalje. Bilo u pitanju zaposlenje, životna sredina, okruženje, prijateljstvo… pazim na riječi koje izgovaram i način na koji ih izgovaram. Više ne žurim da se izjasnim ili da budem u pravu. Nemam tu potrebu više. Jedina potreba koju imam jest da sam ispunjena.
Šta smatrate ključnim za uspjeh, kako u drugim oblastima, tako naročito u oblasti medija, danas, kada imamo ekspanziju elektronskih medija, svojevrsno gašenje ili zanemarivanje pojedinih poput štampe i radija. Kako zadržati objektivno, kvalitetno i fokusirano novinarstvo?
Mass media je doprinijela da se u velikoj mjeri izgubi ono pravo novinarstvo. Danas je važna brzina ili klik. Danas svi mogu biti novinari. Danas se svi tako i nazivaju. I ono što smatram najgorim, većina se poziva na objektivnost i novinarsku etiku, a o njoj vrlo malo znaju. Pitanja odgovaraju retorikom, generalizacijom. Pokušat ću da objasnim kroz primjer. Smrt akademika Dubravka Lovrenovića. Društvene mreže odjekuju njegovim imenom, jedni oplakuju, drugi žale, treći se pitaju kako, zašto. A, znate vrlo dobro zašto sam baš pokojnog profesora Lovrenovića pomenula. Da smo imalo društvo sa savješću, ne bismo vezali ikakav komentar za njegovu smrt, osim ‘oprostite nam’. Nismo prihvatili kolektivnu odgovornost za smrt tog čovjeka koji je nestao u svojoj 60. godini.
Linč kroz koji je taj čovjek prošao, a za koji smo kolektivno odgovorni, je nezamisliv, posebno nakon gubitka drage osobe za čiju poveznicu smo se usudili i sebi dopustili komentarisati, analizirati, osuđivati. Stalno zaboravljamo da su i društvene mreže jedan od najmoćnijih medija i da su svi na njima novinari i urednici. Pa, zašto se tada ne pozivamo na uredničku objektivnost i etiku ili smo uredničku slobodu i govor potpuno pogrešno protumačili?
Drugi primjer, mediji kao ratno sredstvo. Možda sam nedovoljno avanturistična pa se ne mogu načuditi koliko se danas medijskog prostora daje ratnim zločincima, huškačkim politikama, govoru mržnje, racizmu, nacionalizmu i fašizmu. Možda sam nedovoljno novinar jer u meni postoji jasno iscrtana granica između ko može, na koji način i kako da priča u javnom prostoru. Vjerovatno neću nikada biti glavni urednik informativnog programa jer preko mog programa se ratni i politički profiteri ne bi mogli svađati i sebi stvarati vrijedne političke poene, zagovarati i podizati tenzije, stvarati toliki jaz među ovim narodima, jaz koji je i dvadeset godina nakon onakvog prokletog rata još veći. Smatram i uvijek ću biti svjesna činjenice da zaboravljamo da mi, mediji, upravo tim krvoločnim imenima gladnim pažnje trebamo, a ne oni nama.
Zašto smo okrenuli tu ploču i poremetili koncepciju, pa ta imena molimo za izjavu, za senzaciju, za naslov? Prestali smo biti u službi građana, nego smo postali služba političara. Koliko puta dnevno pročitate nešto o Dodiku? O Aleksandru Vučiću? Izetbegoviću? Njegovoj supruzi? Koliko često čitate informacije koje su nam zaista potrebne, kao naprimjer kako preživjeti u uslovima u kojima jesmo? Koliko često čitate o životnoj sredini, o globalnim promjenama? O onome što nas neće zaobići ma koliko mi to ignorisali? Koliko smo lokalci i vezani za prošlost? A, može biti drugačije. Mediji, bez jasne vizije i uredničke odgovornosti su samo još jedan faktor u rušenju ljudskih prava, prava na mir.
Slika žena u medijima često je podređena patrijarhalnom sudu pa su tako žene objekti u reklamama, koje samo pridaju značaj kućanstvu i izgledu. Realnost je pak drugačija, ali kako je učiniti vidljivijom u medijima?
U 21. vijeku više ne možemo kriviti muškarce za patrijarhalnu percepciju ženske uloge u društvu. Protiv te vrste predrasuda su se borile žene prije nas. A, sada smo mi na redu da same postavimo pravila i ona pravila koja su postavljena, održimo na način koji je fer. Prije svega, važno je jasno definirati šta je feminizam i šta znači biti feminist, a slijedi utvrđivanje činjenice zašto većina žena ne odobrava feminizam. Zašto se same žene boje jakih žena i zašto je žena ženi vuk? Zašto žene nisu dovoljno zastupljene u političkom životu, recimo? Zašto mlada, obrazovana, sposobna i uz to lijepa žena nema podršku ženske populacije?
Zašto jedna takva žena treba da se dokazuje višestruko kako bi bar donekle dosegla nivo poštivanja koji uživaju muškarci kojima se često i po defaultu pripisuju zasluge? Zašto se većina poslodavaca boje žene koja ima čvrst stav, ne samo u poslu, nego i životu? Ja bih radije da se svi zapitamo upravo ovo. Smatram da žena itekako može biti uspješna, inteligentna, tvrdoglava, a uz to da nosi štiklu i ruž bez da bude osuđivana. Sama postavlja pravila. I tačka.
Šta je ono što je Vas izdvojilo u svijetu medija i omogućilo Vam rast i razvoj karijere?
Ono sto je tipično za mene i što me izdvaja od ostalih novinara je tematika kojom se bavim, a to je ekonomija. Veliki broj novinara izbjegava, kako kažemo ‘brojke’ jer da biste se bavili brojkama, morate ih i razumjeti, a da biste ih razumjeli, morate imate neki vid obrazovanja i iskustva u toj industriji. Nisam se nikada zadovoljavala ni tipskim odgovorima svojih sagovornika, a najbolji intervjui su bili oni koje sam pripremala nekoliko minuta prije samog početka razgovora. Vodila sam se intuicijom, a podupirala znanjem. Novinarstvo je branša u kojoj ne možete spavati ni dana, što znači da svaki dan učite nešto novo i nadograđujete se.
Znanje je najmoćnije oružje, posebno u medijima. Jednostavno ne dopustite sebi da Vas Vaš sagovornik nadmudri ukoliko je u pitanju osjetljiva tematika, kao recimo socijalna politika ili javno zaduženje. To su teme koje morate sa strašću razumjeti, jer kao što sam prethodno naglasila, to su teme koje se tiču svih građana podjednako i koje određuju tok naših života. Dakle, ne politički rat i nacionalizam. Zaključujem bez dvojbe: znanjem i pravim pitanjima do objektivnog i kritičkog izvještavanja.
U društvu koje se i dalje vodi predrasudama i stereotipima i sami ste se susreli sa njihovim efektima. Po povratku sa Kube sa svojim ćerkama bili ste suočeni sa oblicima rasizma i diskriminacije. Na koji način ste se izborili i kako društvo može uraditi isto?
S obzirom da su moji životni putevi takvi da su me vodili na razne strane svijeta, pa čovjek nauči štošta i upozna različite kulture i pravila, mogu reći da ono što u Bosni i Hercegovini nedostaje, a odnosi se direktno na ‘društvo’ je jedan smisao kolektivne odgovornosti i racionalnog, utemeljenog razmišljanja. Za najmračnije posljedice čiji smo faktor uzrokovanja mi, društvo, ne snosimo kolektivnu odgovornost. Ne reagujemo burno dok se ne dogode krajnje uznemirujući događaji koji nas zaprepaste, zaustave, momentalno onesposobe. Događaji koji smo kao društvo mogli i spriječiti. Primjerice, vršnjačko nasilje nije zaokupiralo oko javnosti dok se nije dogodilo samoubistvo djeteta. I tada je javnost bila podijeljena. Bavili smo se sporednim pitanjima, a rijetko postavljali prava pitanja: šta je uzrok takvog događaja i kako ga spriječiti ubuduće? Šta možemo učiniti kao ljudi? Ko je odgovoran?
Šta je racionalno razmišljanje i zašto ga nemamo? Jednostavno, dopuštamo da nas vode lične svađe imena iz ‘90-tih, a 75% stanovništva bukvalno živi na rubu egzistencije, 13 000 mladih napusti zemlju na godišnjoj osnovi. Mi, vi, oni, a djeca bez kvalitetnog obrazovanja? Mi, vi, oni, a redukcija vode u 21. vijeku? Mi, vi, oni, a starica bez penzije i danas? Mi, vi, oni, a dijete bez kvalitetne medicinske zaštite? Mi, vi, oni, a samoubistvo? Mi, vi, oni, a smrzavanje, glad? Da li racionalno razmišljamo ako smo i na sekundu pomislili da je moguć još jedan sukob naroda nakon onakvog rata? Ko su ti ljudi koji nam pripovijedaju ovakve nebuloze? I zašto mirno posmatramo tlačenje? Nedavno mi je jedan drag prijatelj rekao: ‘Ako se moj život svodi na to da budem zahvalan što sam živ, onda kakva očekivanja treba da imam od njega? Je li to sve? Živ sam danas?’ M.M. Natjeralo me da i ja kritički gledam na vlastita očekivanja od života, šta to ja mogu doprinijeti, a u kakvim okolnostima se nalazim. Šta je rezultat jednačine s dvije nepoznate?
Koji je Vaš savjet majkama prilikom odgoja djece? Svojevremeno ste na društvenoj mreži Tviter izjavili kako i vašoj djevojčici putem medija postaje jasno kakvo je stanje na našim prostorima. Kako im uopšte predstaviti svijet u kojem živimo?
Ako moja jedanaestogodišnja kćer, nakon samo pet minuta dnevnika domaće produkcije kaže ‘rat će’, onda mi je mnogo šta jasno. Ne snosimo odgovornost za našu djecu, hranim ih negativnostima, povećavamo jaz između nacija. Molim vas, nisu samo političari krivi, i više nam je nego jasno da se oni tako održavaju na vlasti, mi smo krivi što smo dozvolili da ovakve poruke proizvedu jednog Antu iz Mostara, jednog Stevana, sina Garića iz Vlasenice, i njima sličnih…
Kćeri moje Sacha i Tanya, vi ste državljanke svijeta i vaš dom je gdje vam je srce. A, navikle jesu da budu državljanke jedne uređene Holandije gdje su rođene, jedne daleke Kube odakle im potiču korijeni i ove napaćene Bosne i Hercegovine, gdje sada žive.
Savjet majkama, ali samo onim koje vide boju kože, koje se natječu u statusu ili novcu, koje ne rade na sebi i ne shvaćaju dan poštenog rada: budite ono što želite da sutra vaša djeca postanu.
Vjerujete li da je u BiH moguć prosperitet i smatrate li povratak u BiH svojom posljednjom stanicom?
U Bosni i Hercegovini je itekako moguć prosperitet, kako da ne! Bosna i Hercegovina, pored svih negativnosti koje je tlače i onemogućuju joj rast i razvitak, ima šansu da postane državica u kojoj će ljudi dostojanstveno moći raditi i živjeti. Ali, budimo realni, ne s ljudima koji nas trenutno vode, ne s imenima iz devedesetih i ne s politikama koje se temelje na nacionalnoj osnovi. Razumijem da je nacionalnost mnogima i suviše važna, a ne smije da postane prioritet. Nipošto. Ekonomska stabilnost mora biti prioritet onih koji govore u naše ime. Ne, nećemo je mi možda doživjeti, ali zašto ne naša djeca? Zašto mi ne bismo učinili jednu velikodušnu stvar; posijali nešto što će se požeti za deset ili dvadeset godina? Jedan preokret?
Čemu zastoj, čemu medijska svađa, čemu mržnja, diskriminacija, nacionalizam, GRANICE unutar granica, čemu stotine političkih stranaka, društava jednog lica, a nigdje rukovanja i rješavanja problema koji nas sve zajedno muče? Meni je, recimo, već dosta. Ne, ne smatram da je Bosna i Hercegovina moja zadnja stanica, što više, zadržavati se na stanici predugo dovodi do inertnosti. Svijet je malen, pričamo najzastupljenije svjetske jezike, poznajemo mnogobrojne kulture, dom je tamo gdje srce odluči. Teško ću prihvatiti da moja djeca budu žrtve jednog nefer i izopačenog sistema, teško ću prihvatiti da moja djeca, te građanke svijeta, budu ‘drugačije’. Nismo bolji od drugih, drugi nisu bolji od nas.
Na koji način povećati vidljivost afirmativnih primjera, u svijetu koje plasira i nažalost prodaje crnu hroniku?
Mediji su sedma sila, kažu, ali ne bih se složila. Mediji su sila. Tačka. Mediji vas naprave ili vas sruše. Svjedoci smo takvih primjera kroz godine iza nas, a i svjedočit ćemo takvim primjerima i godinama ispred nas. Od medija počinje afirmativan stav prema društvu, mediji su ti koji imaju društvenu odgovornost. Fokus na potencijale za unapređenje društva dolazi od mnogobrojnih novinara koji vide te potencijale, koji se bore da pokažu kako svijet može da izgleda, koji imaju moć da uliju povjerenje u opstanak u ovakvim vremenima. Vratit ću se na uredničku odgovornost. Procjena kako nešto može zvučati ka vani ili indikativno razarajuća po stabilnost bez utemeljenja je dovoljna da se stvori val mržnje i netrpeljivosti. I vrlo često bezrazložno. Treba li nam to zaista? Zbog naslova? Klika? Rejtinga? “Think again”!
Koja je Vaša poruka ženama, kako da se nose sa godinama, uspjesima, ali i neuspjesima u životu?
Drage žene, jedino što vam na putu stoji ste vi. Ne dopustite da vas zastraše, nije niko ništa posebno pametniji ili iskusniji. Učite od dobrih ljudi, ali i od loših. Od loših ćete čak najviše naučiti, naučit ćete kako ne trebate biti i kako se odbraniti. Kada padnete, ustanite i idite dalje. I tako sve dok naučite da ne padate. Kakvi god uslovi bili, udahnite si pozitivnu energiju i koračajte naprijed. U dobrim štiklama i s crvenim ružem na usnama. Osmijeh.
Izvor – lolamagazin.com
