Rusko-srpski humanitarni centar u Nišu je nastao kao proizvod sporazuma između Vlada Srbije i Ruske Federacije iz aprila 2012. godine. Ništa tu ne bi bilo čudno da taj sporazum nisu potpisali tadašnji ministar unutrašnjih poslova Srbije Ivica Dačić i tadašnji ministar za vanredne situacije Ruske Federacije Pučkov.
U skladu sa statutom Centar je namijenjen da pruža pomoć u kriznim situacijama u Srbiji i drugim državama regiona!
Preko ovog Centra Rusija je sa svojom avijacijom namijenjenom za krizne situacije tokom razornih poplava 2014. godine u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu (!?)dopremila 140 tona razne pomoći u hrani i medicinskim potrepštinama. Centar organizira i razne vrste edukacija koju sprovodi Univerzitet za državnu vatrogasnu službu iz Sankt Petersburga, a radi i na razminiranju teritorija u Srbiji koje su bile pod minskim poljima. I Vladimir V. Putin i bivši predsjednik Srbije Tomislav Nikolić su pohvalili djelovanje ovog Centra. Kao perjanice ovoga Centra navode se članovi organizacije „Srbska čast“ koji sprovode razne humanitarne akcije i prikupljanje sredstava za teško oboljele. Šta reći i kakvu poruku poslati osim da je to savršen paravan za djelovanje ekstremističkih i militatnih grupa.
Kada se svi elementi djelovanja ovoga humanitarnog centra uzmu u obzir, može se zaključiti da Ruska Federacija sprovodeći tzv. humanitarne akcije može sa transportnom avijacijom daljnjeg dejstva u kartkom roku u Srbiju prebazirati značajne vojne efektive koji su zajedno sa srpskim vojnim i paravojnim snagama spremni da djeluju u zaštiti srpskih državnih i nacionalnih interesa. Tokom vježbe Slovensko bratstvo 2016. godine, Srbija i Rusjia su uvježbavale upravo takav scenario na 30 km od hrvatske granice odnosno granice sa NATO-om.
Šta znače svi ti potezi koje Srbija u saradnji sa Rusijom povlači u posljednje vrijeme. U 21. stoljeću oružani konflikti sve više iz klasičnog sukoba prelaze u asimetričnu sferu ratovanja, gdje ona strana koja želi da koristi silu u ostvarivanju svojih interesa koristi tzv. asimetričnu prijetnju. To je stanje u kojem protivnik ima mogućnost upotrebe različitih sredstava ili metoda radi zaobilaženja ili negiranja protivničkih sposobnosti, uz istovremeno korištenje njegovih slabosti radi postizanja postavljenih ciljeva. Ta prijetnja se u vojno stručnim krugovima jasnije definirala kroz tzv. strategiju hibridnog ratovanja. Hibridni rat je moderna strategija ratovanja koja kombinuje konvencionalni, nekonvencionalni i kibernetički oblik ratovanja u kojem se nastoji uz minimalno mješanje vlastitih političkih, vojnih i ekonomskih resursa postići ratni ciljevi.
Paravojne jedinice u BiH
Stoga, pojava paravojnih jedinica u Bosni i Hercegovini u entitetu RS u sklopu obilježavanja 9. januara nelegalnog praznika ovog entiteta je informacija koja treba da proizvede neizravnu prijetnju svima koji se u političkom smislu ne slažu sa separatističkim težnjama Milorada Dodika. Pripadnici organizacije „Srbska čast“ koji su uzeti kao frontmeni neizravne prijetnje imali su ozbiljnih problema sa zakonom, a pojedincima iz njihovih redova je zabranjen ulazak u zapadne zemlje.
Ali oni kao takvi, neprirodno nabildani i istetovirani imaju za cilj da u vizuelnom smislu impresioniraju prije svega mlađu populaciju koja uzore traži upravo u takvim likovima koji voze skupa kola i razbacuju se sa nelegalno stečenim novcem. Slike na kojima su pripadnici ove organizacije su planski iscenirane, a na jednoj od njih se članovi ove organizacije vide sa uniformama Vojske Srbije, fantomkama i automatskim puškama Crvene Zastave M-21 koja je dio standardnog pješačkog naoružanja Vojske Srbije i ne može se kupiti u civilnoj verziji. To znači da su članovi ove organizacije vjerovatno prošli određenu vojnu obuku u kasarnama Vojske Srbije, jer su samo tamo mogli doći do takvih uniformi i naoružanja sa kojima su slikani.
Dodikova slika sa pripadnicima ove organizacije je izazvala veliku pažnju i stranih medija, te je britanski The Guardian napisao članak o ovim aktivnostima Milorada Dodika nazivajući stvari pravim imenom.
U ovom članku se spominje Bojan Stojković kao lider organizacije „Srbska čast“ za kojeg se kaže da je bivši pripadnik 63. Padobranskog Bataljona Spec. Brigade Vojske Srbije koji je bio na ukrajinskom ratišu.
Medijski izvještaji govore da je preko 300 Srba iz Srbije i BiH boravilo na ratištima u Ukrajini i Siriji i da je jedan broj njih uključujući i Stojkovića prošao vrlo zahtjevnu specijalističku obuku tzv. SPETZNAZ komandosa. Dok je Stojković primao vrhunsku specijalističku obuku nelegalno, pripadnici specijalnih jedninica MUP-a RS to rade u skladu sa memorandumom o saradnji između MUP-a RS i MUP-a Moskovskog regiona potpisanog u aprilu 2016. godine u okviru kojeg se sastavi specijalnih jedinica MUP-a RS upućuju na obuku u Rusiju, a istovremeno se ruski instruktori pozivaju da dio obuku vrše i u samoj BiH odnosno u entitetu RS.
Ko su mali zeleni ljudi
Ruski hibridni ratnici popularno na zapadnu nazvani „Mali zeleni ljudi“ zbog svojih specifičnih zelenih uniformi su sklonjeni daleko od očiju javnosti, a radi se o elitnim SPETZNAZ komandosima iz sastava 45. Samostalne gardijske birgade specijalne namijene koji predvođeni agentima ruske obavještajne službe FSB borave non stop na terenu u tzv. HUMINT operacijama prikupljanja obavještajnih podataka i markiranja potencijalnih meta i njihovog praćrenja. Sve sa ciljem poduzimanja mjera iz segmenta stragetije hibridnog rata. Npr. spetznaz komandosi su tokom najintenzivnijih borbi u Siriji proteklih godina vršili inflitraciju u redove svih zaraćenih frakcija u Siriji i radili monitoring američkog prisustva u Siriji tzv. Shadowing te su upravo oni pripremili sve za dolazak ruskog ekspidicijskog korpusa u bazu Latakia 2015. godine.
Oružane snage Ruske Federacije imaju poseban rod vojske tzv. VDV (Vazdušnajo Desantnija Vajska – Zračnopokretne trupe ili skr. Padobranici) koje broje ukupno 3 gardijske padobranske divizije u čijem sastavu se nalazi pridodata i 45. Samostalna gardijska brigada specijalne namjene. To su njihove udarne snage kopnene vojske još od vremena SSSR-a koje su visoko vojno uvježbane u rukovanju svim vrstama oružja i oruđa, dominantno politički indoktrinirane čiji vojnici govore tri ili četiri strana jezika. Svoje ratno iskustvo ove vojne formacije kovale su od Vijetnama, Afganistana, Čečenije, Južne Osetije, Uzbekistana do Ukrajine. Ruska Federacija jedina zemlja u svijetu koja ima čak i vojnu akademiju i visoku štabnu školu za padobranske oficire u Rayezanu.
Bosna nije Sirija, ni Ukrajina
Interesantan je podatak da su „maladeci“ iz 45. Specijalne vlasnici Ginisovog rekorda u brzini slobodnog pada pri skoku s padobranom što dovoljno govori o nivou njihove obučenosti. Za kvazi vojne analitičare samo još da pojasnim, da su ruske padobranske jedinice jedine u modernim uvjetima ratovanja osposobljene da iz aviona vrše desant sjedeći u svojim oklopnim vozilima , da su eksperti za tihe likvidacije, diverzije, atentate, a posebno su obučavani za protuoklopna djestva i borbu u okruženju. To su jedine padobranske vojne jedinice koje su u cjelokupnoj vojnoj historiji u potpunom okruženju četne formacije i bez pomoći iz vana u odnosu snaga 10:1 izvojevale pobjedu u dva navrata TRG tačka 3234 bez imena u Afganistanu 1988. i TRG tačka 776 Argun Gorge u Čečeniji 1994. godine. Dakle, ruske padobranske trupe su namijenjene uništavanju neprijateljske žive sile u svim mogućim okolnostima uz moto – Samo najjači preživljavaju i tačka!
Međutim, Bosna nije ni Sirija ni Ukrajina ni Afganistan. Svako ko želi da izazove neki novi konflikt u Bosni on mora da ima na umu sljedeće: Agresor na BiH u omjeru snaga 10:1 je u 1450 dana rata imao 54.000 poginulih (34.000 sa teritorije RS i 21.000 iz Srbije) i preko 120.000 teže ranjenih vojnika i na stotine i hiljade komada uništene ratne operme, oruđa i oružja. Agresorske snage su u posljednjih 18 dana rata bile potisnute sa 800 km2 teritorije R BIH. Na preostalih 40% teritorije R BiH koju su držali nisu bili u stanju da se vojnički brane od daljeg prodora ArBiH, HV-a i HVO-a. Dakle, agresor je u Bosni 1995. vojno poražen, no međunarodna zajednica se pobrinula da taj poraz ne bude i politički, usljed tadašnjeg famoznog dogovora supersila.
Zato je 21. novembra 1995. godine uz ratifikaciju svih aneksa ugovora iz Dejtona pravno legalizovan teritorij na kojem je izvršen genocid, što je bio ustupak Rusiji i presedan u međunarodnom pravu. I pored toga ni dan danas zvanični Beograd nikako da shvati da je politika agresivnih ratova 90-tih, taktike namjernih ratnih zločina i sprovedenog genocida za ideju „velike Srbije“ doživjela fijasko. U smislu „Teritorijalne celine Zapadanih srpskih zemlja“ kao teritorija osvojenih agresijom, preostalo je samo par stotina kvadratnih metara u obliku ambasada Srbije u glavnim gradovima novih, nezavisnih i suverenih država, Bosne i Hercegovine, Kosova (kada bude otvorena) i Hrvatske. To može biti odličan osnov za razvoj bilateralne saradnje i ekonomskih odnosa, ali političkoj eliti Srbije to izgleda nije dovoljno.
Ohrabrivanje Beograda
Stoga rakcija na ove paravojne aktivnosti Milorada Dodika mora biti zaustavljanje svih pristupnih pregovora EU sa Srbijom i apsolutnom političkom i finansijskom izolacijom BiH eniteta RS. U protivnom, Brisel, a i Wašington, riskiraju da svojim uzmicanjem ohrabre Beograd na započinjanje nekog novog agresivnog rata na Balkanu u kojem će u dogledno vrijeme na bojištu osvanuti i ruski SPETZNAZ komandosi u karakterističnim zelenim kombinezonima kojima će teren pripremati osvjedočeni kriminalci uvojničeni u paravojne formacije poput nekadašnje Srpske dobrovoljačke garde također osvjedočenog kriminalca Željka Ražnatovića – Arkana.
gorazdeportal.com
