Početak zajedničkog života Mileve i Đoke pred i za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su vladali nemaština i tifus, bio je tragičan. Prvih petoro djece, dva sina i tri kćerke, preminuli su ili nastradali u ranom djetinjstvu.
Đorđevići, ipak, nisu gubili volju za životom, pa su na svijet donijeli još desetoro djece, koje su uspjeli da podignu. Od njih su dobili 24 unuka i 34 praunuka.
Slavko priča da u fočanskoj regiji nijedna žena nije rodila toliko djece kao njegova majka, te se prisjeća da su Đoko i Mileva uvijek bili zdravi i da nikada nisu išli ljekarima.
“Majka se sama porađala, što je meni, kao medicinaru, sada čudno. U bolnici gdje sam radio, ljekari i sestre brinu o svakoj porodilji, podvežu im pupčanik nakon porođaja, okupaju bebu, srede je, a to je moja majka na selu sve sama radila. Sama se porađala, dijete spremala, sebi podvezivala pupčanik. Bila je izuzetno vrijedna i dobra majka i dobra žena”, priča Slavko.
Đoko i Mileva su iz Gornje Slatine, još prije Slavkovog rođenja, prešli u Gornju Jošanicu u selo Bare, blizu crkve Svetih Konstantina i Jelene, na tetkino imanje.
Živjeli su u maloj kući sa dvije prostorije. U jednoj sobi bila je kuhinja sa ognjištem i verigama, gdje se sjedilo i jelo za okruglim stolom – sinijom, a u drugoj su spavali, roditelji na krevetu, desetoro djece na podu na slami.
“Otac i majka spavali su na drvenom krevetu, a nas desetoro djece na patosu. A znate kako se spavalo na patosu? Od ražane slame napravi se stera, prošije se i razastre po patosu, a na steru se stavi ponjava. Tu svi legnemo, uzmemo jastuke punjene vunom, jer smo imali dosta ovaca, i opet se pokrijemo ponjavom. Svi smo ležali u istoj sobi”, opisuje život dvanaestočlane porodice sin Slavko.
Prema njegovim riječima, imali su veliko imanje i od zemljoradnje i stočarstva mogli su da zadovolje sve potrebe za hranom. Uzgajali su raž, ječam, pšenicu i kukuruz, koje su mljeli na svojoj vodenici. Imali su par volova za oranje i par konja za prevoz ogrevnog drveta i odvoz robe na pijacu, kao i ovce, svinje, kokoši…
“Jeli smo zdravu hranu i živjeli zdravo. Moja kuća nikad nije ništa kupila osim soli i šećera, sve smo proizvodili”, prisjeća se Slavko.
On dodaje da je majka sve sama stizala. Briga je bilo i kako obući 12 ukućana, pa je tkala i plela sve odjevne predmete.
“Tkala je džempere, suknje i košulje, plela čarape. Znala je da istka i svečane košulje, kakav je bila dobar stručnjak”, kaže sin Slavko.
Slavko napominje da svakodnevno naporno radilo, a da se odmaralo za vjerske praznike. Tri najradosnija dana u godini za Đorđeviće su bili krsna slava Đurđevdan, Vaskrs i Božić.
“Radovali Božiću jer bi se na Badnji dan u predsoblje unijela slama, prostrla na patos i tu smo se dugo igrali, čekajući ponoć i kad nastupi Božić tada bismo se veselo mirbožili. Majka bi pripremila gurabija, kolača, pita, pečenje. Poštovali smo i post i rad i Božić i svece”, navodi Slavko.
Đorđevići su kroz život jedni drugima bili najveći oslonac, podržavali su jedni druge i pomagali se međusobno.
“Sada se ne rađa mnogo djece. Veliko je čudo kad majka rodi troje, četvoro djece, a moja majka je rodila petnaestoro. Čini mi se da je željela još rađati, ali godine su učinile svoje”, priča Slavko.
Danas je živo sedmoro djece Đoka i Mileve – Slavko i njegova sestra blizankinja Slavojka, braća blizanci Josip i Jovan (65), Radivoje (71), Rada (69) i Fima (78).
