Vrijeme božićnog posta i Badnjak Miroslava Kukobat iz Goražda provela je na istom mjestu. U prolazu, tik uz trgovački centar u Višegradskoj ulici, prodajući priglavke, kape, pulovere, sve izrađene ručno, od najfinije vune, tople pri samom pogledu na njih, nasuprot hladnoći i pravoj bosanskoj promaji.
“Puše sa svih strana, ali ima svojih prednosti jer je prometno i ne kisne pa svaki dan mogu raditi. Jeste da puše i da je mač sa dvije oštrice ali nemam izbora. Nailaze mušterije, kupuju, neko i naruči da mu ispletem. Sve pletem. I Božić ću provesti kod kuće pletući. Ja uvijek tako, nigdje ne idem pošto sam u dubokoj starosti, skoro sam bila u bolnici, sad sam bolje pa sam opet počela da izlazim. Finansijski sam bila poklekla, ali evo opet privređujem mada sada slabije i vidim, oko me boli. Dok je lijepo vrijeme plela sam i ovdje na tezgi. Sad ne mogu od zime, a i kad dođem kući svašta nešto treba uraditi”, priča nam 91-godišnja starica.
Ono što isplete Miroslava redovno izloži na svojoj tezgi. I za nju se snašla, poslužio je polovan štrik za veš na koji je izložila robu. Ručni rad, s ljubavlju ispleteni komadi odjeće.
Posljednja bitka za dostojanstvo
“Inspekcija mi je rekla da radim slobodno. Nisam švercerka. Sve ovo sam isplela, od prirodnih materijala. Vunu kupujem, pita me jedna žena skoro gdje držim ovce, a ja odgovorim ‘na balkonu’, malo se nasmijemo. Pa gdje ću ih držati, ja kupim vunu, većinom iz Srbije tamo je dobro obrade, peru, oni imaju svoje predionice, ovdje žene, nek mi niko ne zamjeri, ne znaju da urade vunu. Ja sam prije rata plela unikate, kapute, mantile, suknje, bluze od konca, nema šta nisam. Nema ustanove u Goraždu kojoj nisam plela jer sam rano penzionisana. Danas pletem pape, kape, šta ko traži, gaće, pulovere, priglavke male i velike, nekad neko naruči posebno nešto, ja ako mogu uradim, ima finih mušterija, ima malo i zahtjevnih, ali da bi čovjek preživio mora pretrpjeti svašta. Nije baš jednostavno”, kaže nam Miroslava.
Nije jednostavno za samohranu majku i baku. U Titovoj ulici u Goraždu stanuje sa unukom koji je odrastao uz nju. O unuku Igoru ćuti. Neke stvari se ne govore, preteške su.
“To mi je kćerkin sin, jer je ona u kolektivnom smještaju, pa on ne voli tamo, a ja sam ga kao malog odgojila pa tako i dan danas”, priča starica za Klix.ba.
VIDEO: Molitva za Miroslavu: I ovaj Božić 91-godišnja starica provest će pletući
Dostojanstveno vodi možda i svoju posljednju bitku za život, ali ne posustaje. Naučena je na teške dane, ali i da im se suprotstavi. Dok priča o svojoj minimalnoj penziji od 326 KM, koja završi od banke do apoteke, smije se.
“Dok se sve poplaća, a nije moja penzija nekoliko hiljada već 326 KM, i tu mi je hrana, odjeća, obuća, kućni kvarovi, higijena, režije, a šta ću jesti? Iz banke u distribucije, pa u vodovod, pa u Goražde stan, otuda u apoteku i dok meni dođe, ništa, a uvijek imate odbitke, drva, a nema niko da priskoči…”, priča starica.
Porijeklom je iz Hercegovine, ali od 1956. godine živi u Goraždu. Rat je provela u Sarajevu, čuvala je unučad, a onda u izbjeglištvo. U Goražde se vratila nakon rata.
Pomoć za islamsku državu
“Čim se smirilo ovdje, ja se vratila. Stan mi je opljačkan, sve živo odneseno, vrata na kući ko na štali, prozori isto takvi, trebam sve da začepim oko njih da bih mogla prenoćiti, a sa dva jorgana se moram pokriti da se ne bih smrzla, koliko se pobrinulo o meni. Mala penzija, a stan potpuno prazan, ali ja sam pomalo krenula od strujomjera pa nadalje sve sa svojim sredstvima, niko mi nije priskočio u pomoć. Jedino onaj prije muftija i roditelji od Dženan efendije Imamovića, oni su mi slali hrane, donosili mi na vrata. I ovdje u prolazu što ljudi pomognu, ljudi me znaju, cijeli grad me zna. Nasiha mi u svojoj radnji ostavi ovo da ne vučem svaki dan do kuće. Ne bih mogla izdržati”, priča starica.
Bivšeg je muftiju (Hameda efendiju Efendića, op.a.), priča, upoznala kad je odlučila dati novčanu pomoć za islamsku državu koju je potresao zemljotres. Ne sjeća se koju, ali priča kako je bio iznenađen kad je Miroslava donijela 100 KM da uplati pomoć, no nije znao da joj je ostalo svega dvije marke u džepu. Dobro se dobrim vraća, vjeruje starica, pa je muftija često posjećivao i pomagao.
“Kad sam rekla svoje ime i prezime, samo me pogledao i kazao mi da sam prva, a ja tad nisam ni sanjala da postoji muftija, samo sam pitala imam li ja pravo pomoći”, prisjeća se.
A koliko god zvučala samouvjereno i dostojanstveno, izboranog lica i smrznutih prstiju, oskudno odjevena i promrzla, pomoć je zapravo potrebna njoj. Bar toliko da se ne smrzne.
“Na promahi sam deset godina, molila sam ljude da mi daju da bar ovdje iza leđa nešto stavim. 17 lijekova ja trošim, što pumpica, što lijekova, ali prinuđena sam da radim da se ne bih zadužila, to me natjeralo da izađem na ulicu. Užasno je hladno ovdje. Odavde su me i odnijeli maltene mrtvu u bolnicu, niko živ se nije nadao da ću ostati u kakvom stanju sam bila. Nisam znala ni ko sam, ni šta sam, ni odakle sam. U kom sam ja ovo gradu, pitala sam? Bože, gdje ja imam stan, pa sam se sjetila Vojvode Putnika, pa na tramvaj pa kući, eto šta sam znala. Sve pobrkala. Ništa, iznijeli me uz stepenice kad sam otpuštena iz bolnice. Pa gdje u svijetu ima da žena od 91 godinu mora raditi da preživi?, pita se Miroslava.
Najradosniji Božić
U prolazu između dvije zgrade pronašla je svoje utočište, tu joj prolaze i Božići i Bajrami i Nove godine. Društveni život su joj razgovori sa prolaznicima. Ljeta su ljepša, zime surove, a blagdani nostalgični.
“Ovdje imam kćerku i unučad i nikoga više, ni poznanika, ni prijatelja. Nikoga. Poštujem svaku vjeroispovijest, a osjećam se kao Bosanka. Slavili su se prije Božići, u miru, imali ste s kim sjesti, progovoriti, popiti kafu. Da mi je samo dočekati da neko od mojih starih prijatelja sjede sa mnom da popije kafu. To bi mi bio najradosniji Božić. Ali nikoga živog. Da vam kažem, dovoljna bi mi bila jedna kafa, ali sa svojim dragim prijateljima pa da sa mnom podijele razgovor, ništa drugo. Da me sasluša k’o čovjek, da me razumije, ne tražim nikakvu pomoć ni od koga. Sve što sam ljepote doživjela je u ovom prolazu ovdje, dobijala sam poklona i poklona, možda ljudi vide – starica, bori se da radi, onaj mi da ono, onaj ono, a ja kažem, nemojte molim vas, ja nisam ugrožena, ja sam penzioner i ne osjećam se ugroženom čim imam svoja primanja pa kolika su tolika su, ali narod hoće tako”, kaže Miroslava.
Svi blagdani koji dolaze za Miroslavu su jednaki. Prolaze u molitvi da bude dobro, da bude bolje, za sve.
klix.ba
