Zakotrlja se najprije jedna, a onda nekoliko velikih, ljudskih suza u očima Alenke Bodlović – Lune. Drage žene sa Hvara, prijateljice Goražda. Obrisa Luna suze i kroz osmjeh koji osvaja jednostavnošću, pruži ruku Zaimu Žugi. Vidim, malo, pa da i Zaim zaplače. Odćutasmo zato, koji minut.
Zaim i Alenka su prijatelji od 1992.godine. Iz vremena – nevremena kada su se uz nesebičan i nemjerljiv rad radio amatera spajale pokidane veze, susretali dragi članovi porodica, slali apeli za pomoć i podršku Goraždu. Tekle veze od jednog amatera do drugog, trećeg… Velike vojske humanitaraca. Od srca do srca.
Te davne 1992.godine jedno je srce ljudskošću kucalo u Goraždu. Drugo na Hvaru. Zaimovo i Lunino, kako su Alenku zvali i zovu. Pa se srca susrela na radio talasima.
Teku sjećanja …
– Alenka je među prvima odgovorila na naše pozive, pomagala na sve načine, iz duše iskreno. Nema toga što smo pitali a da nije tražila i nalazila odgovore, sve činila da nam olakša naše patnje, sa nama dijelila bol i radosti. Osjećao sam to, iako su nas spajale samo radio veze. Poslije su došli i uključili se i drugi radio amateri iz regije, bivše Jugoslavije, svijeta…Ali meni je u vrhu bila ta veza sa Hvarom, sa Lunom. Ona je tu bila za nas u bilo koje vrijeme, vrlo često plaćala telefonske troškove za veze koje su nama bile važne, uvjek ljubazna, uvjek smirena bez obzira što je nisu baš svi razumjeli… Zašto to tako predano čini i pomaže „ nekom“ Goraždu, daleko od njenog grada.. – priča Zaim a ja gotovo da čujem kako mu u uzbuđenju „preskače“srce i uređaji koju mu pomažu da radi kako treba.
Alenka Bodlović-Luna
Čuli su se Zaim i Luna mnogo puta. I razgovarali i o tome kada će se sresti.
Desilo se to u oktobru 1992.godine, kada je Zaim, tragom ratnih zadataka, boravio u Splitu, zajedno sa legendarnim komandatom Zaimom Imamovićem. Kratak je to bio susret, ali bogat, prebogat emocijama, zauvjek smješten u albume srca.
Prošlo je od tada 25 godina. Tokom rata, radio su veze nastavljene, prijateljstvo snažilo.
I eto, u oktobru 2017. – ponovni susret. Alenka je došla do Goražda da posjeti Zaima koji se oporavlja nakon operacije i ugradnje baj pasa.
-Naše je prijateljstvo jedna možda čudna ali i posve prosta ljudska priča. Radeći u početku ljeta 1992.godine na mojim uređajima i tragajući na taj način za prijateljom iz Goražda koji je tokom ljeta radio kod nas u hotelu, naišla sam na Zaima koji je tada poslao poziv za pomoć. Tu noć sam primila taj poziv i do jutra smo radili prevod na njemački jezik i taj poziv za pomoć upućen je Alojzu Moku. Tako je počelo. A nastavljeno sa humanitarnim porukama, sa brojnim informacijama. Bili smo na vezi 24 sata i sve radili da pomognemo ljudima…Goražde je postao moj grad – sjeća se Alenka.
Zaim Žuga
-Niste se vidjeli dvadeset pet godina-pitamo?
-Pa to nije ni bitno. Prijateljstvo ne znači da se moraš vidjeti, ne znači da moraš piti kavu svaki dan. Prijateljstvo znači nešto mnogo dublje. Znači pomoći kada je nekom pomoć potrebna – kaže Alenka.
A baš kada je trebalo – Alenka je pomoć pružala. Velikim srcem koje je eto i na ovaj način povezalo Goražde i Hvar.
I ovo je, svakako, samo dio priče. O prijateljstvu dvoje radio amatera, dobrih ljudi, prijateljstvu čije su tanane, fine niti treperile i dok se pozdravljamo.
Šta još napisati?
Možda još samo -73 za Alenku- Lunu i Zaima.
Glas Goražda
