Veoma dugo, gotovo dvije godine, Nedžad Latić je upozoravao javnost da mu na društvenim mrežama prijete smrću, da se poziva na njegov linč, da mu treba, kako su mrzitelji pisali, polomiti kosti, razbiti facu, jednom riječju ukinuti ga s lica zemlje jer piše protiv SDA-ove vlasti.
Mešini i Kafkini junaci
Takvi komentari, odmah treba naglasiti, nalazili su se, svojim očima sam se uvjerio, ispod tekstova objavljivanih na Facebook stranicama glasila koja su u javnosti percipirana kao partijski organi stranke na čijem čelu je Bakir Izetbegovića.
Latić se, dakle, našao u situaciji da prijetnje koje dobiva prijavljuje onima koji ta glasila direktno ili indirektno kontroliraju.
To je ona situacija koju na vrhunski način opisuje Selimović u svojim romanima kad Ahmed Nurudin traži pravdu od ubica svoga brata, ili kad drugi piščev junak, Ahmet Šabo, iz romana „Tvrđava” govori o pokvarenosti vlasti pred ljudima koji vlast vrše i koji će ga pretući nakon sijela kod Duhotine.
Ona, dakle, situacija što ju je u svom romanu „Proces” opisivao Franc Kafka. Sjetimo se, Kafkin junak Jozef K., da bi dokazao svoje pravo na postojanje, mora prihvatiti sudski proces protiv sebe bez postojanja bilo kakve krivice.
Jesu li Izetbegović mlađi i njegova stranka stvorili s pozicija vlastodržačke moći takve društvene uvjete u kojima je glasilima pod njegovom kontrolom dozvoljeno sve, a žrtvama tih glasila ništa, nikakvo pravo, nikakva mogućnost zaštite svog života?
Nisu s mržnjom ta glasila pisala samo o Latiću, već o čitavom nizu kritičara SDA-ove vlasti. U posljednje vrijeme tu su mržnju na svojoj koži mogli osjetiti i donedavni visokopozicionirani članovi Izetbegovićeve stranke, prije svih Senad Šepić, Dino Konaković i Mirsad Kukić.
Iznevjerene Alijine ideje
Kako je moguće da stranka koja se poziva na demokratiju dozvoljava batinaški jezik, prijetnje, spletke, ucjene, intrige i otvorene laži svojim mediokritetskim novinarčićima koji huškaju na prebijanje ljudi i zagovaraju nasilje kao oblik političke borbe?
Odgovor na to pitanje sasvim je jednostavan: Izetbegović i SDA su politički toliko propali da se ta stranka ne samo urušava iznutra već i da joj je strah jedino sredstvo za držanje javnosti u stanju pokornosti.
Takva metoda vladanja karakterizira autoritarne političke sisteme, koji ljude tretiraju isključivo kao glasačko tijelo. To svođenje ljudi na brojeve koji glasaju, na broj ruku u parlamentima i vladama pokazuje do koje mjere je SDA iznevjerila svoja politička polazišta kada ju je formirao Alija Izetbegović. Podsjetimo, za vrijeme Alijine vlasti glasila pod njegovom kontrolom također su oštro pisala o njegovim kritičarima, ali nikad nisu prijetila, zagovarala nasilje, nikad nisu pala toliko nisko kako je to slučaj danas s Bakirovim novinarima.
Količina mržnje iznesena u tekstovima o Latiću na stranicama njegovih glasila i prijetnje u komentarima njihovih čitalaca bila bi u uređenim društvima razlogom za reakciju institucija sistema koje bi ih oštro sankcionirale. Umjesto toga, Bakir Izetbegović se ponosno slika s novinarima tih glasila, očigledno ih ohrabrujući da nastave svoj antinovinarski posao.
Podsjetimo, Latić je gomilu papira kao dokaz da mu se prijeti dostavio Izetbegoviću još prošle godine. Je li sistem reagirao kako bi zaštitio novinara? Jesu li odgovorni u sudstvu, policiji, istražnim organima uradili išta od onog što im zakon nalaže i za šta su plaćeni novcem poreznih obveznika?
Sudeći prema svemu, nisu, jer Latić je, kao srčani bolesnik, pretučen i to od osobe koja je trenirana i koju ponekad koriste neki moćnici kao svog tjelesnog čuvara.
Čak sistem i odgovorni u njemu nisu reagirali na prvi način ni nakon što je Latić pretučen, nego je on sam morao dobaviti dokazni materijal i razotkriti napadača. Tek je tada napadač uhapšen, a javnosti ostaje da prati proces protiv njega i eventualno sazna kako je kažnjen za svoje odvratno zlodjelo.
No, time neće biti otklonjen društveni problem, jer kažnjavanjem jednog nasilnika bit će kažnjen samo jedan oblik nasilja, onaj fizički.
Mentalna tortura prisutna u režimskim medijima prema svim kritičarima Izetbegovićeve politike bit će nastavljena. Baš onako kako je u noći napada na Facebook stranici portala pod Izetbegovićevom kontrolom Latić bio izložen najogavnijoj mogućoj mržnji u čitalačkim komentarima koji su odobravali nasilje i pozivali na njegovo nastavljanje. Istražnim organima to je najlakši mogući posao: pokupiti adrese Facebook profila i kazniti one koji zagovaraju mržnju.
Sankcije za medijsko nasilje
Međutim, institucije sistema nisu poduzele ništa, mrzitelji su uživali u satiranju novinara, a u redakcijama Bakirovih medija nisu se potrudili da makar te noći, dok se novinaru ukazuje medicinska pomoć, zaustave izljeve mržnje na Facebook profilima njihovih portala.
Naravno, u ovom trenutku niko ne može s punim pouzdanjem tvrditi da je Latićev napadač bio motiviran jezikom mržnje iskazanim u čitalačkim komentarima ili u napadima na ovog novinara objavljivanim medijima bliskim Izetbegoviću i nekim radikalnim proselefističkim portalima.
Ali, može se s punim pouzdanjem postaviti teza o odgovornosti ovih glasila za pretvaranje medijskog prostora u nasilnu formu jezika. Od medijskog nasilja do onog uličnog samo je jedan korak.
Od medijske strahovlade do one ulične dolazi se na vrlo jednostavan, gotovo neprimjetan način.
Latićev slučaj, pak, upozorava: ovoj zemlji hitno su potrebne zakonske procedure koje će oštro sankcionirati jezik mržnje. Zakonske procedure s nultom tolerancijom na svaki oblik medijskog nasilja, sasvim svejedno odakle ono dolazilo.
U „Životinjskoj farmi“ Džordža Orvela (George Orwel) upozorava da društva dostižu antihumani ustroj onog časa kad jedna društvena grupa pred zakonom i institucijama sistema biva povlaštena nad svim drugim. Ne potvrđuje li ulična strahovlada kojoj svjedočimo u Latićevom slučaju da živimo u društvu orvelovsokog stanja, gdje su oni koji prizivaju nasilje oslobođeni od odgovornosti, a njihove žrtve su krive, jer se bore za slobodu kritičke misli.
AVAZ
