U posljednjih 12 godina, nakon smrti muža Halida, sama vodi ovu tešku borbu, brine se o sinovima Kemi, Dženanu i Džemi
U državama čija se vlast brine o svojim stanovnicima, Hanka Hadžić danas bi imala osiguran krov nad glavom i egzistenciju, a pored toga bi dobila i sve nagrade koje se mogu dati za nesebičnost i požrtvovanost kakvu samo majka prema svojoj djeci može pokazati.
Hanka živi u selu Bakije kod Goražda i brine se o trojici sinova, duševnih bolesnika. U posljednjih 12 godina, nakon smrti muža Halida, ovu tešku borbu vodi sama.
Foto: Stara kuća u kojoj žive, polako se raspada
Ništa ne priča
– Kad se rodio, Kemo je bio normalno dijete, ali je dobio jaku temperaturu kad je imao 5-6 godina. Od tada ništa nije ni pričao. Sad mene i ovu braću zna zovnuti. Rekli su nam tada da ga damo u dom. Otišao mi čovjek u Sarajevo i, kad je tamo vidio stanje, nismo ga mogli dati. I evo ga i danas, sad će mu 50 godina. Prlja, prosipa, mrvi, ali šta ću, deveram – govori nam Hanka, dok njen najstariji sin hoda po kući radujući se čokoladi koju jede i baca po podu.
Zdravstveno stanje njegovog brata Džeme promijenilo se u ratu, nakon odlaska na Grebak, planinski logistički centar do kojeg se pješačilo noću, kroz linije i teritoriju pod kontrolom Vojske RS da bi se u opkoljeni grad donijela hrana.
– Džemo pošao u Goražde u srednju školu, ali bio je veoma miran. Znali su mu oteti autobusku kartu i on se, onda, vrati kući. Onda više u školu nije ni išao nego je radio s ocem. Kad se u ratu išlo na Grebak, on se izgubio iz kolone i ostao iza naroda. Od tada je dobio neki strah. Kasnije je imao i upalu pluća, ležao u bolnici na Podhrastovima i danas niti šta radi niti mu ja to tražim – nastavlja svoju potresnu ispovijest ova hrabra majka.
Najmlađi Dženan, uvijek nasmijani 37-godišnjak, jedini je u stanju da pomogne majci u pripremi drva i sijena za nekoliko ovaca.
– Svaka majka svoj evlad voli, da je ne znam kakav. Ne može ti se ništa porediti s evladom – dodaje Hanka Hadžić.
Najlon i šerpe
U brdovitom selu do kuće porodice Hadžić može se stići samo pješice. Penzija koju je naslijedila nakon smrti muža i naknada za tuđu njegu koju dobiva za sina Kemu, Hanki ne mogu biti dovoljni da popravi stari i u ratu granatirani objekt, koji se postepeno raspada.
– Pun mi je tavan najlona i šerpi, u sobu protapa, podovi truhnu, a sa zidova spada malter. Četiri puta sam predavala za neku donaciju i obećali su mi ključ u ruke. Sad ne znam kako ovdje da izvučem materijal, a da idem bliže cesti, kamo pare da kupujem plac – govori Hanka.
Sanacija krova
Hanka je do sada dobivala brojna obećanja pa ni u posljednje, da će njen novi dom biti izgrađen po sistemu ključ u ruke, još ne vjeruje. Do tada, nada se da će uz pomoć dobrih ljudi uspjeti sanirati krov, kroz koji pri svakoj kiši prodire voda. Svi oni koji joj budu željeli pomoći, mogu se javiti Hankinoj rodbini na broj 062-425-280.
AVAZ
