Prije nego što ponovo obećaju brigu o braniocima, zvaničnici se trebaju sjetiti braće Homoraš
Malo je zvaničnika koji ovih dana u svojim porukama ne spominju 4. maj 1992., dan početka napada na Goražde, licemjerno zahvaljujući živim i odajući počast palim borcima, bez kojih bi danas u ovom gradu sve izgledalo mnogo drugačije. Cijenu svoje slobode Goražde je platilo sa više od 4.000 života, među kojima je i oko 2.000 najhrabrijih branilaca, koji su tokom troipogodišnje opsade grada na linijama odbrane zaustavljali mnogo brojnije i naoružanije od sebe.
Dali živote za odbranu grada
Svoje živote za odbranu grada nisu žalili ni članovi porodice Homoraš. Živote petorice braće odnijeli su rat, ali i nepravda poslije rata. Njihova i sudbina njihove djece ilustrira stanje boračke populacije, pa bi svaki zvaničnik iz Goražda najprije trebao upitati kako su i od čega žive, pa tek onda uputiti poruku povodom nekog od značajnih datuma iz odbrambeno–oslobodilačkog rata.
Jedna od ulica u Goraždu nosi ime Braće Homoraš. S razlogom, jer Adem, Abdulah i Adil poginuli su braneći ovu državu. Adem je poginuo od tenkovskog projektila na Mišjaku. Odlikovan je “Zlatnim ljiljanom”. U ratu je poginuo i njegov 13-godišnji sin. Adil je poginuo tokom ofanzive na Goražde. Abdulah je prije rata radio u Dubrovniku, ali je pješice došao u opkoljeno Goražde kako bi ga branio. Ranjen je, zarobljen i živ zapaljen. Na identifikaciji je prepoznat po bijelim „adidas“ čarapama koje mu je majka Hajrija tog dana dala.
Četvrti brat, Ekrem, umro je prije četiri godine od posljedica raka kostiju. Samo nekoliko mjeseci kasnije, posljednji od petorice braće Homoraš, Muhamed, posjetio je njegov mezar u Kolijevkama, udaljio se nekoliko desetina metara i pucao sebi u glavu. Heroj koji se nije plašio svih korpusa srpske vojske nije imao drugi odgovor na zlu sudbinu koja mu je bila namijenjena od rođenja i hladnoću vlasti, koja je na svu žrtvu i bol porodice Homoraš uzvratila tek komadom lima na početku ulice u kojoj je odrastao, na kojem piše Ulica braće Homoraš. Kap koja je prelila čašu bio je odgovor iz BPK Goražde da dokumentacija koju je ovaj demobilisani, nezaposleni borac dostavio aplicirajući za radno mjesto portira bila nepotpuna, jer je navodno nije svojeručno potpisao.
S dženaze 2016. godine FOTO: ARHIV
– Nisam više mogao da izdržim ovaj način života. Molim ljude koji mogu i koji su na položaju vladajuće strukture da mi izađu ususret djeci sa zaposlenjem. Neka mi svi koji me poznaju halale. Neka mi porodica i familija oproste – posljednje su Muhamedove riječi ispisane na stranici njegovog rokovnika.
Čovjek kojem je halala trebao tražiti cijeli grad otišao je ne kriveći nikoga, moleći za oprost i tražeći da se bar njegovoj djeci omogući da žive od svoga rada.
– Bio sam u gradu. Bio je petak, džumanski dan. Došao kući, majka je tu bila, nije mi bilo ništa jasno. Ne znam ni kako da vam to objasnim, kao da se javljaju neke rupe u sjećanju, ne znam. Ne znam kako smo sve preživjeli. Valjda živ čovjek sve izdrži – kaže Muhamedov sin, 23-godišnji Aldin Homoraš.
Burno je reagirala javnost, boračke organizacije inicirale vanredne sjednice, odgovorni davali obećanja, da bi sve brzo bilo zaboravljeno. Aldin je završio elektrotehničku školu i ima mnogo odbijenih molbi za prijem na posao.
Posljednja molba
Muhamedovu posljednju molbu država nije uslišila, a njegova djeca su se snašla sama ili zahvaljujući pojedincima koji duže pamte.
– Radio sam nacrno, kao terenski monter. Na neke prekide, ali u nekom periodu od dvije godine. Na kraju, kad je izašao konkurs, nisu me primili. Nedavno sam počeo raditi u firmi koja se bavi prodajom i servisiranjem kompjutera, sada je sve prekinula ova situacija s koronavirusom, ali nadam se da ću nastaviti. Jedan brat je u Oružanim snagama, drugi je kuhar po zanimanju i radi u gradskoj pekari. Majka je u penziji, kući imamo nešto vrta i tako se snalazimo – priča nam Aldin.
Godišnjice, poput dana početka opsade Goražda, porodici Homoraš ne znače mnogo.
– I ti što odaju počast više to rade iz nekog šoua, da bi ga neko snimio ili uslikao. Niko od njih se neće ponuditi da pomogne borcu ili njegovoj porodici – ističe Aldin Homoraš.
Niko od članova porodica petorice braće Homoraš ne radi ni u jednoj državnoj ustanovi ili instituciji.
AVAZ
