Goraždanin Husein Bijedić u svojoj porodičnoj kući na Pobarniku u starom dijelu grada čuva neobičnu zbirku, pravo bogatstvo novinskih članaka koje je ukoričio u knjige. Strastveni je filatelista, ali skuplja i stare novčanice, značke i ima čak oko 4.000 porodičnih fotografija. Tu su i ratna pisma i poruke, razni minijaturni predmeti od kojih je neke sam izradio. U kući je i bogata kolekcija različitih pića koju je “načeo” rat, a Husein sačuvao najdragocjenije boce, flašu Maraske sa diplomskog 1971. liker iz Njemačke za rahmetli oca i bocu užičke klekovače.
Ovih dana završava maketu starog Goražda koje je nekada krasila džamija Džafer-bega Sijerčića i dućani u srcu čaršije koji su srušeni, a na njihovom mjestu napravljen parking.
Od karikatura do “fijakera”
Privatna zbirka broji na stotine različitih predmeta, pa se mogu pronaći i minijaturni “stan za tkanje”, mala peć “fijaker” koji je u ratu poslužio za kuhanje kafe, dok posebno mjesto zauzima biblioteka sa novim izdanjima knjiga o ratnom periodu.
Isječke iz novina Bijedić je ukoričio u knjige, a sve su razvrstane po segmentima. Neke su posvećene prirodnim ljepotama BiH, početku rata, politici, ekonomiji… Prikupio je skoro sva izdanja novine Glas Goražda, posjeduje kompletnu zbirku Avazove Sedmice i drugih izdanja, Dana, Slobodne Bosne, zbirku karikatura…
“To su sva zbivanja u jednom periodu i kada se pogleda sa distance može se uočiti dosta pogrešnih postupaka. Čuvam novinske isječke i karikature od vremena kad je počeo rat u Hrvatskoj, devedesetih, iz sarajevskih večernjih novina. Na jednoj Tito u oblacima plače, a šest državnika iz republika pod kišobranima. U toku rata sam ostavljao sve, jer sam vjerovao, ako se preživi, neko će pročitati, izvući pouke. Samo kroz karikaturu je dosta toga rečeno”, kaže Bijedić.
Rat je zauzeo posebno mjesto, a Bijedić pomno prati suđenja za ratne zločine na sve tri strane.
“25 godina nakon rata mi nemamo prave istine, a bez nje nema mira na Balkanu. Ne mogu biti tri istine, ne može biti odbrambeno-oslobodilački rat vođen u Zvorniku, u Bijeljini ili Foči kad su sve protjerali. Iz rata imam dosta isječaka iz novina koji su uvezani u knjige, ratni bilteni koje je općina Goražde izdavala i dio saopćenja iz medija. Ja sam ponukan jednim slučajem iz Drugog svjetskog rata napravio i matičnu knjigu 31. Drinske brigade gdje je upisan svaki vojnik koji je proveo makar jedan dan u toj jedinici. Više od 4.000 ljudi je prošlo kroz tu brigadu, 300 je poginulih i nestalih, preko 600 ranjenih, a ta jedinica je ostavila pozitivan trag u odbrani Goražda”, priča Bijedić.
Skupio je sva ratna pisma i poruke, uvezao u knjige i danas mu puno znače. U svojoj kući čuva sve što se gradu na Drini dogodilo u postratnom periodu do danas.
Najteže godine
“Tu su i politička prepucavanja. Kad pogledam sa ove distance ništa se nije promijenilo, čak je gore, političari su postali bjesomučniji, promijeni se vlast odmah imate gomilu nepodobnih koji se smjenjuju”, kaže Bijedić.
Jedna od knjiga koju je uvezao nosi naslov “Lopovluci”.
“Tu sam smjestio prepucavanja, politiku, sudstvo, sve u vezi poništenja privatizacija, gdje su prikazane pljačke, a nikad se ništa nije dogodilo. Tu su članci o svim sumnjivim transakcijama, novcu koji je dodijelila Razvojna banka, pa i onom koji je Kanton dao za Robnu kuću, ili slučaj mljekare gdje ne mogu ustanoviti čiji je kapital, a dala je Holandija milion i 900.000, kanton 600.000 i federalno ministarstvo 250.000. U ‘Lopovlucima’ je sve što je nezakonito stečeno, razni izvještaji o tužbama pokrenutim zbog nekakvih državnih udara, pljačke u fabrici duhana, u Azotu”, priča Bijedić.
Nekoliko poveza je posvećeno privatizaciji jer to je oblast koja posebno zanima Bijedića, penzionisanog direktora kantonalne Agencije za privatizaciju na čijem je čelu bio od 2002. do 2012. godine.
“To su bile najteže godine. Mogu biti sretan što nisam pao pod uticaj tadašnjeg premijera koji je za mene imao razne pismene i usmene naredbe, recimo da poništim privatizaciju Azota, što je najveća glupost koja je urađena i njegova fiks ideja. Bio sam mu trn u oku i mnogo mi je jada zadao. Na kraju je on potpisao poništenje privatizacije, a rezultat svega su izgubljene pare jer je Vrhovni sud potvrdio presudu Kantonalnog suda da je privatizaciju izvršena kako treba. A sporna platina nije mogla daleko otići, nije se mogla staviti u džep jer su to mreže prečnika tri metra. Sačuvao sam članke, sve što je objavljeno u medijima i o tome i drugim slučajevima”, prisjeća se naš sagovornik.
Lopovluci
Bijedić je penzionisan u vrijeme dok je pred crnogorskim pravosuđem trajao spor u vezi prodaje višemilionske imovine GP “Drina” koja je prodata za svega 266.000 eura.
“Tvrdim da je to nezakonito urađeno. Pokojni tužilac Lazar (op.a. Draško) je vodio istragu, pozivao svjedoke, jedino mene nije zvao. Vjerovatno mu je neko naredio da ne ide dalje. I SIPA-i sam dao zvaničnu izjavu, ali ne vjerujem da će se neko time više baviti”, kaže Bijedić.
Bivši direktor Agencije za privatizaciju priča da je Vojo Krunić (op.a. predratni direktor Drine) osnovao preduzeće “Omorika” u Beogradu u koje je prenio kompletnu Drininu imovinu u Crnoj Gori.
“Taj ugovor je navodno potpisan 1992. a ovjeren na sudu 1993. u Beogradu. Ugovor će, kako navodi jedan od članova, tretirati i ostale predmete koji nisu navedeni, a za koje se kasnije ustanovi da su Drinini, znači i ono što je ‘u magli’. To smo dobili preko univerziteta Mediteran iz Podgorice jer su oni od Omorike kupili ruševnu zgradu u Baru i tu su napravili Fakultet za turizam. U cijelom slučaju ustanovljeno je da je Kanton vlasnik. Kad smo se uključili u postupak tri puta sam išao u Bar i svaki put strahovao hoću li se vratiti, jer diram u ‘osinje gnijezdo’, nešto što je neko odavno ‘završio'”, priča Bijedić.
Kantonalna vlada je u to vrijeme bila u tehničkom mandatu, a nova direktorica Agencije na sud je otišla bez ovjerene kopije rješenja. Tu negdje i završava priča koja se još povremeno pominje u medijima.
“Samo ću djeci reći da ne bacaju ovu zbirku. Ako neko bude želio da izučava sve što se dešavalo tu, može pronaći mnogo, oblast privatizacije je izuzetno široka. Svjestan sam da je sada teško bilo šta o tome, jer bi moglo ‘povrijediti’ vlast ili nekoga od tih kupaca”, ističe Bijedić.
U neobičnoj zbirci koju posjeduje, posebno mjesto zauzima Josip Broz Tito.
“Tito mi je ostao ličnost broj jedan dok sam živ, jer sve što sam proživio dobro bilo je za njegove vladavine. Goražde je prije rata imalo 11.000 zaposlenih, 4.000 učenika, oko 2.500 zaposlenih samo u Vitkovićima, u Pobjedi oko 3.000, a sad imate nešto drugo. Pogledajte ko su naši milioneri. Žao mi je ko sve danas odlučuje o našim sudbinama, ljudi koji su bili niko i ništa sad se bave politikom i mijenjaju vlade”, kaže na kraju razgovora Husein Bijedić.
Izvor – klix.ba
