Spuštanjem ruža s mosta Mehmed-paše Sokolovića i učenjem dove pred njihove duše, u Višegradu je obilježena godišnjica zločina nad oko 3.000 stanovnika ovog grada. Ni 25 godina nakon stravičnih zločina izvršenih u ovom gradu počinitelji nisu kažnjeni, a još se traga za posmrtnim ostacima oko 1.000 žrtava.
Video: Federalna TV
Azmir Šabanović iz višegradske Župe izgubio je oca Redžu. Dvije decenije kasnije njegove skeletne ostatke pronašao je u selu Rujišta, gdje su ga odveli i ubili Milan i Sredoje Lukić. U isto vrijeme, sa majkom Fatom, bratom i sestrom, Azmir je bio zatočen u logor u Osnovnoj školi „Hasan Veletovac“. Njegov život Milanu Lukiću je vrijedio 2.000 maraka.
– Milan Lukić me je bio poveo i kad su nas odvojili za klanje pitao nas je za imena. Imao sam tada samo 14 godina i rekao sam da mi se otac zove Redžo i da ga je odvela neka vojska. „Nije vojska, Azmire, odveli su ga četnici“ – rekao mi je Lukić. Moj mlađi brat počeo je plakati i molio da me puste, ali on mu je rekao da, ako hoće da me puste, ide majci i kaže joj da skupi 2.000 maraka, a zlata – zna koliko joj dijete vrijedi. Majka nije imala sav novac ali uz pomoć jedne stare nane i još naroda uspjela je skupiti 2000 maraka i kupiti me od Milana Lukića – kaže Šabanović. Preživio je i vraćen je u logor, odakle je sa porodicom uspio pobjeći nakon desetak dana. Razvalivši vrata sale u kojoj su bili zatočeni izašli su i preko brda uspjeli pobjeći prema Srebrenici gdje su preživjeli novi genocid. – Nova golgota, ponovo razdvajanje od porodica, još jedan put vez povratka. Imao sam sreće jer sam od 75 bio u grupi od 18 preživjelih koji su prešli na slobodnu teritoriju Olova – dodaje Azmir.
Na višegradskoj ćupriji nekoliko stotina preživjelih i isto toliko svjedočenja o zlu koje se prvih mjeseci rata događalo u ovom gradu. Malka Kasapović na mezarju Stražište ukopala je supruga Osmana, jedinu identificiranu žrtvu u posljednjih godinu dana. Malka je ukopala njegovu lobanju, pronađenu kod Meremišlja prije devet godina. Da pronađe ostatak kostiju više nema vremena, jer boji se da će i ona umrijeti.
– Kad dođem u Višegrad toliko se potresem, jer znam koliko je žrtava palo. Jedan sin mi je bio zarobljen pa kasnije ostao bez noge, drugi obolio, muž mi poginuo, sve mi popalili i ja više ništa nemam osim livadu. Prazan si u životu, a pravde nikad neće biti – kaže Malka.
AVAZ
