Mnogo rada, muke i truda potrošeno je u proteklih dvadesetak godina kako bi porodica Muhović iz Gornjih Kazagića kod Goražda postala jedan od najvećih proizvođača povrća u ovom gradu.
Braća Emir i Edin Muhović zapaljenu kuću i zaraslo imanje obnavljali su najprije sa roditeljima, a posljednjih godina s njima je i Emirova supruga Amina, te dvoje njihove djece. Plastenike pravljene od drveta vremenom su mijenjali oni savremeniji, broj plastenika je rastao, a s njim i količine povrća koje svake godine završi kod kupaca u Goraždu i Sarajevu.
– Uvijek je postojala želja da imamo nešto svoje, da radimo za sebe. Imamo dosta svoje zemlje, imamo vodu i prilično dobre uslove za to i tako je krenulo. Po završetku škole, kad smo bili mladi, kretali smo za nekakvim poslovima, ali nismo se našli u tome. I onda smo krenuli s ovim, tako smo se uklopili i svake godine smo išli naprijed, proširivali i evo i dan danas idemo naprijed, svake godine se pomalo proširujemo – rekao je Emir Muhović u pauzi jesenje berbe paprika i paradajza koji su uprkos lošim vremenskim uslovima tokom sezone i ove godine izdašno rodili.
Preciznu evidenciju nemoguće je napraviti, ali tri člana porodice svake godine proizvede nekoliko desetina tona krompira, luka, paradajza, paprike, krastavca, graha i drugih kultura, dok istovremeno brine i o kravama i stadu ovaca.
– Velike su količine. Prošle godine smo četiri tone samo krastavice proizveli. Mi po pet, šest plastenika toga posijemo, a imaju od 200, 300, po 150 kvadrata i tu bude po nekoliko tona. Onog rozog paradajza jedan plastenik dao je možda tri tone, jer stvarno je bio lom. Rodio – pričao je Edin Muhović.
Oko 4.000 kvadratnih metara plasteničkog prostora obrađuje porodica Muhović. Pandemija koronavirusa privremeno je zaustavila izgradnju novih, za koje su materijal već nabavili, ali do zime će nići i oni. Nije sve uvijek izgledalo sjajno, posao se ni danas neće uraditi sam, ali složna braća posebna su i po tome što ne čekaju pomoć, već sve što imaju sami su stvorili.
– Kad smo bili povratnici, kad smo se tek vratili 1997-1998. godine, tražili smo. Tad su se dijelili motokultivatori, stoka. Mi smo se prijavljivali ali nikada nismo ništa dobili – kazao je Emir Muhović.
Nešto se mora raditi, da bi se živjelo, a ono što radiš moraš i da voliš, jednostavno objašnjava Edin Muhović. Radi se “od mraka do mraka”, a nekada i noću, sa rudarskim baterijama na glavi, kako bi se posao završio i roba stigla isporučiti.
– Moraš da poštuješ mušteriju s kim radiš, ne može drugačije. Neko dođe do ideje da sutra pravi ajvar i kaže možeš li mi dovući papriku ujutro do sedam sati. Bateriju na glavu i traži papriku, beri, vozi pod svjetlo, preberi, namjesti, popakuj i vozi – kroz smijeh naglasio je Edin Muhović o radu u trećoj smjeni njegove male firme.
Časno i pošteno, ovi vrijedni ljudi žive od svoga rada. Mnogo je odricanja na njihovom putu, ali svjesno ih prihvataju, jer drugačije ne bi umjeli.
– Nema mora, nema odmora, nema vikenda, izleta … To ako uspiješ jedan – dva izleta da prirediš tokom godine, to ti je to, da izvedeš djecu, s djecom da izađeš, eto to ti je. Nema praznika, nema odmora – istakao je Emir.
Nakon jesenje berbe nema pauze, nego se zemljište čisti, đubri, ore, siju se salata, špinat i luk, koji se beru krajem februara. Tada počinje sjetva mladog kupusa i ostalog povrća, pa sve ide ukrug. Većina zemljišta koje je i na povoljnijem geografskom položaju zapušteno je, a Muhovići pored svoje obrađuju i tuđe njive. Zvuči nevjerovatno, ali sve uspiju stići. Često su umorni, ali sretni, jer kažu da bi i u bilo kojoj fabrici puno radili, ali ne za sebe.
– Sigurno možeš sebi zaraditi prosječnu platu od Federacije, da ti ostane, k’o pojedincu mjesečno. Isplati se sigurno. Nekad je to bilo teško, dok danas to nije toliko ni teško, imaš dosta pomagala, sredstava za rad. Ti danas imaš od folija, od navodnjavanja, sistema, kontejnera, ne moraš praviti nekakve bazene, ti možeš u tome da prevoziš vodu. Imaš ostalu mehanizaciju, kosilice, kopačice, za ogrtanje, slabo se toga radi ručno. Mi posijemo krompir, ovdje nikad nije došla motika, nema ona nikakve potrebe ništa da radi. Naporno je sve, ali nije to toliko crno k’o što narod misli. Može se to, sve se odradi – rekao je Edin Muhović.
Na pitanje da li bi posao na njivi zamijenio nekim u kancelariji, Emir odgovara:
– Ma ne mogu. Ne može to. Navikao sam i godine su iza nas, u krv ti uđe. Nekad se desi nekoga nevremena da ne možeš raditi i nije to to, ne osjećaš se potpun.
gorazdeportal.com
