Goraždanka Minela Bujak osnovnu školu završila je sa titulom „Ponos generacije“, radovala se životu, srednjoškolskim danima, druženju i izlascima sa vršnjacima. A onda je u samo jednom trenutku njen život postao košmar. Samo dva dana prije male mature neoprezni vozač udario je automobilom u njen moped. Minela je zadobila prijelom bedrene kosti, a njena mlađa sestra u trenutku nesreće pala je sa mopeda i povrijedila zglob.
– Slike prolete kroz glavu, ali ni danas ne znam sve detalje. To se desilo na izlazu iz Goražda prema Vitkovićima. Čovjek je izlazio sa pumpe, nije obraćao pažnju i udario nas je. Sve se desilo 300 metara od naše kuće. Moja noga je proletjela kroz masku motora, a ja sam udarila cijelim tijelo od auto. Od tog 12. juna 2009. godine moj život je jednostavno počeo da se rasipa – kaže nam Minela.
Teška povreda izazvala je i komplikacije, povlačenje tetiva, gubitak osjećaja u nozi, dio liječenja provela je nepokretna. Nadala se da će trajati kraće, ali bilo je potrebno sedam godina, osam operacija, mnogo strpljenja, boli i unutarnje borbe kako bi se vratila normalnom životu.
– To je kao oluja koja vas udari odjednom. U bolničkoj sobi se sjećaš sretnih trenutaka koje si doživio, pogledaš se u tom trenutku i ispuni te neka nervoza. Fulila sam druženje sa prijateljima, nisam osjetila šta znači srednja škola, a to puno znači svakom učeniku, propustila sam i malu, i veliku maturu. Mislila sam da neću ništa stići, da neću uspjeti da se izliječim. Bilo je trenutaka kada sam mislila da ću odustati, da ne mogu više, ali onda shvatiš da je život pun prepreka, da poslije svakog trna procvjeta ruža – kaže Minela.
Na vrijeme je pronašla prozor u svijet koji joj je često bio jedino utočište. Pokušavala je i uspjela emocije koje je muče zarobiti u riječi i prenijeti na papir.
– I bol je tako bila manja. Kroz taj period sam zapisivala ono što osjećam, srcem pisala, pa sam se oslobađala onoga što me mučilo i dobijala snagu da idem dalje. Bila je to neka vrsta lijeka, terapije, da izdržim to vrijeme koje je bilo puno onih tmurnih, sivih nijansi – pojašnjava Minela Bujak.
Minela i danas osjeća posljedice, nema osjećaj u nozi ispod koljena, ali prošeta do Drine, vječite inspiracije svih umjetnika koji su živjeli na njenim obalama. Obećava da će njene pjesme ubuduće imati vedriju boju. Uprkos svemu tokom školovanja je pauzirala samo godinu dana, gimnaziju završila sa odličnim uspjehom, a upisala je kompjuterski inžinjering na Mašinskom fakultetu Mostar.
22-godišnja Goraždanka želi objaviti zbirku pjesama, ali i kroz svoju priču poručiti kako je sve moguće ako to želiš, bez obzira na probleme s kojima si suočen.
– Sada želim da nadoknadim sve propušteno, da uživam u životu. Život je takav, dok se neko smije, neko drugi plače, desi se da ti u trenu nestane sva sreća, sve se kule sruše, ali neka nikada niko, bez obzira na sve što ga muči, ne posustane. Jer kada svane zora i tvoje sunce mora zasjati. Kad tad, ali hoće – ističe Minela Bujak.
Svaka pjesma, jedna je uspomena
– Sreća je kao polen skriven u cvijetu! I kada ne vidimo od magle suza u očima, srce zna da nade još ima. Ne odustaj nikad, to poručujem svima – stihovima širi optimizam mlada pjesnikinja iz Goražda.
Izvor – AVAZ
