Svaki dan čitam otišao ovaj otišao onaj. Svaki dan se susrećem sa svojim vršnjacima i koji čekaju da idu. Zbog čega? I onda mi kažu, pa kako bona zbog čega. Nema u Bosni života. Nema ti u Bosni kruha.
Svoje djetinjstvo, svoje najljepše studenstke dane sam provela u Bosni. Tu sam rođena, tu je moje sve, tu bih i ostala, ali nemam prilike.
Nemam prilike da ostanem tu gdje mi je srce. Kako da ostanem, kada pola svog života ću provesti na birou, a ostatak vjerovatno raditi u nekoj trgovini za minimalac. Nemam ja protiv toga ništa. Ne bježim ja od minimalca.
Ali bježim od toga zašto je moj babo pružio fakultet. Zašto sam se ja borila da završim fakultet? Ma nije više nije fakultet bitan, danas dosta njih privatno i doktorat odrade.
Boli i činjenica da ne možeš dobiti posao, ako nemaš vezu, ako nisi u stranci, ako nisi babin sin. Nema ti danas da dobiješ posao ako imaš znanje jer bolan šta će ti znanje.
Ovdje moramo biti pijuni da bi išta uspjeli. Pijuni sa kojima će se igrati neki tamo političari..
Pijuni koji nikada neće se moći nikada izraziti, koji neće imati svoju slobodu.
Ali kome pričati, pisati..
I tako Bosno moja i ja ti odoh. Odoše ti i moji prijatelji, odesmo svi. A ti Bosno moja ćeš uvijek biti u srcu mom. Ti i koja si me otjerala odavde. Ti koja mi nisi dala budućnosti. Ti koja si mi sve, ali idem. Idem za bolje svoje sutra. Za bolji život, za uspjeh.
Pitanje na kraju, hoće li Bosne preživjeti odlazak svoje djece?
Piše: A.Č.
