Vijest da je umro Predrag stigla me danas usred natezanja s dedlajnom, crtom što hladno dijeli život i smrt novinarskog rada. Skroz je nebitno kako sam zatim uspio navrijeme dovršiti članak za Novosti, ako uopće i znam, ali zaista mi je stalno kroz glavu strujala pomisao da s nama više nema onoga koji je najljepše igrao baš po tom rubu, i da je svaka kuknjava oko cajtnota ovaj put – i odsad zauvijek – promašena riječ.
Nije čovjek ptica, jasno, osim što je taj drug znao kako uletjeti u doslovno posljednji čas, i da mu svako slovo pritom bude zakucano u centar. U ono doba, Predrag bi Lucić jednostavno završio svoj urednički posao u Feralu, a onda bi se dohvatio vlastitog teksta. Napisao bi bez imalo zastajkivanja dvije-tri pjesme, recimo, ma pjesme za kakve bi tolikim uvaženim poetama bio kratak i čitav životni vijek uzdisanja nad tastaturom.
Bio je poput Johnnyja Casha
Jednom je tako Marko Vešović, sarajevski pjesnik i sveučilišni profesor književnosti, negdje držao govor o Predragovoj satiričkoj poeziji. Mogla se ta sposobnost nekome činiti pukom zanatskom domišljatošću iz žanra politizirane karikature, u za Predraga karakterističnom, urnebesno duhovitom prepjevavanju čuvenih predložaka. No tad je Vešović za uvid prema silini njegova talenta uzeo pjesmu s valjda najmanjom dotad poduzetom intervencijom, i obrnuto proporcionalnim efektom.
Posrijedi je bio “Dječak u sjeni vrbe” Dragutina Tadijanovića, dva lektirna katrena kojima je Predrag promijenio tek par slova na samom kraju, i odjednom više nije bilo dječaka koji pjeva, nego puca – u skladu s ratnim, pa i domoljubnim trenutkom. Predrag Lucić bio je u tome poput Johnnyja Casha; mnogi je njegov kolega zažalio što mu je on obradio pjesme, i učinio ih boljima.
Ja ću pak lično, već mi je sasvim očito, još osvještavati svoje intimne vezanosti uz Predraga, to drago prijateljstvo i te oslonce koji su u njegovu slučaju funkcionirali pouzdano kao dobra poezija, pod ruku s njegovim budnim i nepogrešivim pravedničkim refleksom. I čini mi se da ću omanuti ako pokušam inventurno pobrojati nekoliko konkretnih mjesta u tome, za ovu priliku, a ni dedlajn tu definitivno više nije što je bio.
Siljan Roda
Spomenut ću samo jednu situaciju koja me se tiče osobno, jedno sjećanje na njegove stihove, poslane na moj prijedlog da mu objavimo nešto u časopisu Fantom slobode. Ne navodim ih zato što su to bile rijetke njegove pjesme koje nisu polazile od nekog već općepoznatog izvornika, ni zato što je sam ciklus pod naslovom „Çok seni severam“ („Tako te volim“, na turskom) bio ustvari poetski putopis s jednog mu putovanja po Makedoniji.
Nego zato što sam bio primoran upitati ga tko li mu je taj zagonetni Siljan Roda o kojem kazuje jedna pjesma. Siljan, rekao mi je, junak je makedonske skaske koji se otisnuo u svijet i završio pretvoren u rodu, te se vratio i sjeo na dimnjak rodnog doma odakle će gledati svoje najbliže.
Koristim zato šansu da još jednom vratimo Siljana Rodu kući, u pozdrav drugu koji je letio iako, normalno, nije imao krila.
ČOVEK NIJE TICA
Vrtim priču o Siljanu Rodi
Koji je i tu i tamo
Dok gazim ka rtu u Konjskom
Da uslikam trofejnu fotku
Jedinih europskih pelikana
Oni naravno ne čekaju
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Da priđem blizu
I “Ptičica!” kažem
Iz daljine mi krilima mašu
Puno pozdrava s Prespanskog jezera
A ja ni Siljan ni Roda
Nit sam tu nit sam tamo
Baš nigdje
Ni da poletim ni da zaplivam
Ništa
Ni nesit ni pelikan
Pa takav nigdjevan mislim
Šta rade Frans Lanting
Tim Laman
Quinton i Nigge
I sva ta škvadra
Što snima ptice u letu
Za National Geographic
Koliko soli sa sobom nose
Da je pticama stave na rep
index.hr
