Više od dvije decenije Ines Ribić iz Goražda traži posmrtne ostatke svog oca Ibrahima Ribića, poznatog goraždanskog taksiste, koji je zarobljen i ubijen početkom rata u BiH.
Majku Slavicu ubili su joj pred očima, a njen mezar Ines redovno posjećuje, iako živi u Americi. Od institucija traži da ubice njenih roditelja odgovaraju za počinjeni zločin.
U razgovoru kaže da će pravdu, ako treba, čekati i do kraja života te da oca želi dostojno sahraniti.
Sestre Ines, Anesa i Emina danas žive u Americi. Svaka priča o ratu oživljava bolna sjećanja na gubitak porodice i sve što su preživjele kao djevojčice. Anesa je imala 12, a Emina osam godina kada je počeo rat u BiH.
Ines se sjeća da je prvog dana napada na Goražde, 4. maja 1992. godine, na njihovu kuću, u kojoj su živjeli s majčinim roditeljima, dedom Ilijom i nanom Esmom, pucano, a kada je pred kućom aktivirana bomba, pobjegli su u drugi dio grada. Deda Ilija je ostao među srpskim vojnicima. Desetak dana poslije Ribići su se na njegovo insistiranje vratili kući, vjerujući da im se ništa ružno neće dogoditi. Nažalost, bio je to povratak u pakao, priča Ines.
“26. maja oko 14 sati došao je Mića Stojanović sa Sašom Berencom i još jednim muškarcem. Miću sam odmah prepoznala, jer je živio u naselju Glamoč, imao je 21 ili 22 godine. On i danas radi u DGS-u Višegradu. Odveli su oca na ispitivanje, uz obećanje da će ga vratiti za sat-dva. Nisu ga nikad vratili. Dragan Vasiljević je dolazio i donosio ceduljice od tate, a njemu nosio deke, hranu i cigarete, tako je bar govorio. Znali smo da je u školi u Podhranjenu. Jedne večeri tražio je od mame pare da plati da ga ne ubiju, a ona je dala sve što je imala”, ispričala je Ines.
Ines još posjeduje cedulju koju je u to vrijeme poslao njen otac iz logora u Podhranjenu.
Posljednja cedulja
“Lalo, ja sam dobro i zdravo. Pozdravljam vas sviju, poljubi djecu. Za mene, ako možete, učinite nešto preko nekog, za mene. Voli vas Ibro. Odgovori i slike vaše mi pošalji. 2-3. Ako ima cigara”, napisano je na cedulji koju je Ibrahim Ribić poslao svojoj supruzi Slavici.
Porodica Ribić u to vrijeme je bila u kućnom pritvoru. Čuvali su ih stražari, a često su viđali komšije braću Vujasić kako se voze u očevom Mercedesu. Dok su bili zarobljeni u rođenoj kući, Ines priča da je svako od njih nešto pisao. Mlađa sestra Anesa pisala je pisma i crtala u nadi da će joj vratiti tatu, a njena majka svaku noć je sanjala oca, priča Ines. Crteže i pisma uspjela je sakriti i sačuvati.
Slavicu Ribić ubili su u dvorištu kuće. Bio je juli, sjeća se Ines.
“Majku su mi ubili 19. jula. Sve sam gledala iz kuće, ali imena tih ljudi nikome nisam rekla. Živi su i danas. Obojica. Nakon ispaljenog hica jedan od njih je došao u dvorište da provjeri je li mrtva. Moja majka je bila Srpkinja, iz miješanog braka, ali je podržavala mog tatu jer je vidjela šta se radi. Bila je uz njega do posljednjeg momenta. Nije jedina koju su isti ti ljudi ubili, oni su ubijali i druge koji nisu bili za krvoproliće. Mamu su ubili jer je bila udata za mog oca Ibrahima. Znam da bi i ona željela da na njenom mezaru bude muslimanski nišan i zato smo tako uradili”, priča Ines.
Da bi ostale žive promijenile imena
Sestre Ribić su nakon smrti majke s njenim roditeljima prebačene na Površnicu, srpsko naselje iznad Goražda, iz kojeg je pucano na grad. Utočište su pronašle kod majčinog strica, a već u augustu su uspjele izaći s teritorije pod kontrolom Vojske RS. Uslov je bio da promijene imena.
“Mi smo nekoliko puta pokušavali izaći i svaki put smo morali vaditi propusnice. Ja sam sačuvala dvije, jednu je potpisao Stanko Stojanović, a drugu Radenko Jovičić. Da bismo izašli predloženo nam je da uzmemo srpsku vjeru, to je bio jedini izlaz da bismo ostale žive. Promijenile smo imena, ja sam ostala Ines, sestre Emina i Anesa su postale Mira i Ana, a nana Esma Mara, tako da nam je njihovo rukovodstvo dalo potpis i pečat za izlazak. Ja sam svu svoju originalnu dokumentaciju sakrila i iznijela, i mi smo naravno ostale ono što smo od rođenja, muslimanke, jer ta imena su bila samo na jednom papiru”, ispričala je Ines.
Iz Goražda su prebačene u Užice, pa u Vojvodinu, dobile su čak smještaj u hotelu, dovoljno hrane i novca.
“Svi su vjerovali da smo srpska djeca koja su ostala bez roditelja. Nudili su nam smještaj i sve, međutim meni je bilo stalo samo da idem dalje. Nekako smo se prebacili u Sandžak, kod tatinog amidže, a odatle smo otišle u svijet, prvo u Tursku pa u Ameriku, gdje smo i danas”, ispričala je Ines.
Cigara u kutiji od karmina
Među stvarima koje je Ines uspjela iznijeti iz kuće je i nekoliko slika iz vremena kad su se njeni roditelji zabavljali, slike s njihovog vjenčanja, dragocjeni porodični trenutci zabilježeni uoči samog rata. Sačuvala je vjenčane burme svojih roditelja i kalendar na kojem je njena majka Slavica zaokružila 26. maj, dva sata i 15 minuta, vrijeme kad je njen otac odveden u zarobljeništvo. Sačuvala je i cigaru koju su spremili ocu kad se vrati, da ima da zapali.
“Smotali smo je i stavili u kutiju od karmina u kojoj još uvijek stoji, vjerovali smo da će se vratiti, čuvamo je od 26. maja 1992. godine”, kaže Ines.
Godinama je Ines tragala za istinom o smrti svog oca. Iz škole u Podhranjenu Ibrahim Ribić je, prema tvrdnjama svjedoka, odvezen na Sokolac. Posljednji put je viđen 12. jula 1992. godine, vezan žicom za karoseriju kamiona. Dok su ostale zarobljenike dali u razmjenu, Ibrahim je ostao vezan na kamionu i od tada mu se gubi svaki trag. Pretpostavlja se da je ubijen.
Ines nikada nije saznala lokaciju na kojoj se nalaze posmrtni ostaci Ibrahima Ribića, ali je provodeći vlastitu istragu saznala mnogo toga.
“Od dvojice njihovih koji su bili tu saznala sam da je naredbu za odvođenje izdao Zoran Uščumlić, poslijeratni komandir policije u Višegradu, saznala sam i mnoge druge stvari. Znam da i SIPA, kojoj sam prije više od deset godina dala iskaz, sve to isto zna i ta imena koja sam im ja rekla, oni su potvrdili kroz druge svjedoke. Nažalost, još niko nikada nije pozvao te ljude ni na kakvo ispitivanje, iako je prema mojim saznanjima dosta njih i spremno da kaže šta je i kako bilo, kada bi bili pozvani. Niko ih ne zove i oni šute”, ogorčena je Ines.
Ogorčena je i zbog činjenice da u Goraždu još niko nije odgovarao za počinjene zločine nad stanovnicima ovog grada.
“Provele smo mjesec na Površnici, odakle su gađali grad. Čak su i srpski vojnici govorili za Goražde da je “grad na dlanu”. Sjećam se da je na jednoj krivini bio njihov minobacač i tenk, odakle su ispaljivali projektile. Ljudi koji su ovdje proveli rat znaju kako je bilo živjeti četiri godine bez struje, vode, hrane, uz granatiranje, i kolika je silina te agresije bila. Zna se ko je to radio, koliko je djece poginulo, civila, i sada hapse branioce. Ovo nije sramota političara i institucija, već cijelog grada koji je to dopustio. Lično ne odustajem od istine i pravde. Mamu sam uspjela dostojno sahraniti, a moja je želja da to isto uradim i za oca i nadam se da ću uspjeti jednog dana, na jedan ili drugi način, bez obzira da li to nadležne institucije htjele ili ne. Sabura i snage imam i ništa me neće obeshrabriti”, kaže Ines.
