Zamislite ratno Goražde u potpunom okruženju. Zamislite desetke hiljada ljudi koji su se slili u enklavu sa jednom jedinom željom – preživjeti po svaku cijenu četničke ofanzive i zastrašujuću silu etničkog čišćenja.
Zamislite samo preko 4.500 ubijenih ljudi u granatiranjima, u snajperskoj vatri u direktnim borbama sa nadmoćnijim i bolje naoružanim srpskim snagama.
Jeste li zamislili?
A sad zamislite jedno selo, srpsko selo u toj opkoljenoj enklavi, koje čuvaju iznurene bošnjačke snage i građani Goražda od torture iz osvete, mržnje, nehata ili od pljačkaških pohoda.
E, nemate šta zamišljati.
Takvo mjesto postoji. To je selo Šašići, koje se nalazi 15-ak kilometra od centra Goražda. Goraždani su sve vrijeme rata oružjem i životima štitili svoje komšije i nisu dozvolili da bilo ko nastrada.
Goraždani su rekli ‘ne’ zlu i ‘da’ ljudskosti
Za one koji ne znaju, srpsko selo Šašići u blizini Goražda okruženo je isključivo bošnjačkim selima, a njegovi stanovnici su godinama, decenijama živjeli u potpunom miru i slozi sa svojim komšijama Bošnjacima.
Za vrijeme rata u selo se osim njegovih 47 stanovnika slilo još Srba iz naselja Vitkovići. Neko bi rekao laka meta. Neko drugi bi dobacio kako su se ti ljudi mogli “iskoristiti“ za razmjenu ili živi štit, kako je u nakaradnim politikama delano. Ali tako nisu mislili građani Goražda. Oni su, uprkos svojim mukama kazali NE zlu i DA humanosti.
Zahvaljujući ponajviše ratnom komandantu 4. bataljona 1. drinske udarne brigade ARBiH Muji Pešteku, izdata je naredba da stanovnici Šašića budu zaštićeni po svaku cijenu, navodi se u tekstu Radija Slobodna Evropa.
Peštek je dao striktan zadatak da pripadnici Armije BiH moraju čuvati svoje komšije. I kao da i to nije bilo dovoljno, stanovnicima Šašića date su i knjižice ARBiH, što im je možda bila i najveća zaštita, jer maltretirati njih, kako stoji u tekstu RSE, značilo bi maltretirati pripadnike regularne vojne formacije.
Ovaj gest je ili neviđen ili rijetko viđen na ovim našim prostorima za vrijeme rata. Toliko povjerenje vojnih struktura u narod uslovno rečeno “druge strane“ je ultimativni gest civilizovanosti. A pravi heroj, koji je zapravo spasio živote nebrojeno mnogo ljudi, Mujo Peštek, danas je zaboravljen.
Dževad Adžem, ratni komandant 4. bataljona 1. DUB, kaže kako je priča o Šašićima tokom rata obišla svijet, ali je ovaj univerzalni primjer da je suživot moguć i u najtežim iskušenjima poslije zapostavljen.
„Na izvjestan način možemo reći da je to vraćanje duga ovome stanovništvu koje je živjelo na ovom prostoru jer su u ratu 1941-1945, bar kako su nama naši stari, nane i djedovi, prenosili, stanovnici ovog sela zaštitili muslimansko stanovništvo u ovim selima“.
Priča o ranjavanju vojnika koji su branili selo
„U vrijeme od 1992. do 1995. ovdje je dolazio i poznati mirotvorac Larry Hollingworth. Za pripadnike UNHCR-a i međunarodnih organizacija ovo je bila nesvakidašnja pojava. Oni su se željeli uvjeriti na licu mjesta da je to u vihoru rata moguće da pripadnici druge nacionalnosti normalno žive i rade i da nisu izloženi maltretiranju“, zaključuje Adžem.
I ta, kako su govorili “nesvakidašnja pojava“, a zapravo humanost je nakon rata pala u zaborav.
Milenko Jovanović koji je sve vrijeme rata bio u Šašićima, prisjeća se tog vremena.
„Ako bi neko doš’o da stvara probleme il’ nešto bio je pritvoren ili opozvan. Bila je naredba narodu, izbjeglicama, svakome da se ne smijemo dirati, da svakog drugog smiju dohvatiti, a nas da ne smiju dirati. Bilo je slučajeva […] kad su došli mladići nekakvi da uzmu rakiju, janje i tako, dvojica policajaca su ranjena braneći nas“, govori Milenko Jovanović za RSE.
A to ranjavanje policajaca koji su branili srpsko selo tek je posebna priča.
Himzo Hadžović, koji je ranjen braneći srpske civile u Šašićima, svjedoči o ovome: “Ponovo bih sutra isto učinio. I bez uniforme i u uniformi, ako mogu da spasim ljudski život, učinio bih to. Nije bitno ko je koje nacije, uvijek bih stao u zaštitu jer to mi je zadaća cijeli život“.
S kolegom Muhidinom Hodžićem stigao je u Šašiće kada je grupa naoružanih ljudi upala u selo u potrazi za alkoholom i stokom.
“Kada su počeli kupiti, djeca su zapomagala, narod se razbježao po livadama. U tim trenucima smo mi stigli i otvorila se vatra. Ranjeni smo. S nama je sve vrijeme bio Milenko, a ja sam se više plašio je li on ranjen nego šta će biti s nama, jer ko zna kako bi se to kasnije tumačilo“, priča za RSE Hadžović.
Masovno iseljavanje poslije rata
Nakon rata, uz posredovanje UNPROFOR-a, stanovnici Šašića se iseljavaju. Bez vidljivog razloga, po direktivama srpskih politika, ovi ljudi napuštaju svoja u ratu sačuvana i netaknuta ognjišta. Kreću u “bolje sutra“, a odistinski odlaze u bijedu i trajno izbjeglištvo.
Danas Šašići predstavljaju tek pusto selo nadomak Goražda. Sačuvani u ratu i nakaradnom politikom devastirani u miru. Ovo selo je svjedok izuzetnih herojstava i požrtvovanosti Armije BiH sa jedne strane, koja je ispunjavala svoju ljudsku i etičku dužnost i nakaradne politike sa druge strane, koja je nakon rata poslala ljude u ništavilo.
„Ljudi su se raselili, po meni, bespotrebno. Otišli su poslije Dejtona. Neko ih je prevario, biće im bolje. Ne vidim da je bolje išta u RS nego u nas. Ili obrnuto. Svi smo mi podjednako ugroženi. Srbi pljačkaju Srbe, Bošnjaci Bošnjake, Hrvati Hrvate i drukčije ništa nije sad. Mene ne pljačka Srbin sad, ne pljačka me ni Hrvat, pljačkaju me moji Bošnjaci“, zaključuje Šaban Tabaković.
Nikada ne smijemo zaboraviti ni građane Goražda, ni pripadnike Armije BiH, ni Dževada Adžema, ni Muju Pešteka. Oni su heroji! Oni su pokazali da i u vremenu zla i rata može biti bolje!
Da se ne zaboravi!
P.S.
Hvala novinaru Alenu Bajramoviću i Radiju Slobodna Evropa koji su prije sedam godina radili na ovoj priči.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
