U svojoj maloj radnji Zahid Vučinić pokušava odgoditi propast obućarskog zanata u Goraždu.
Jedan je od dvojice obućara u tom gradu, jedini bednista, majstor za donje dijelove obuće.
– Došao sam davne 1970. na zanat, završio ga 1973. i u tadašnjoj armiji sam bio obućar, kasnije dvije godine radio u preduzeću “1. septembar”, a 1978. sam otišao u “privatizaciju”. Kad mi se rodio sin Haris, otvorio sam radnju i od tada do danas sam obućar – govori nam Zahid.
U opkoljenom gradu Zahid je u ratu popravljao obuću i šio ruksake, u kojima se iz udaljene logističke baze na Grepku šumskim stazama nosila hrana. Ruksaci su bili potrebni i kada je počela operacija “Padobran”. Avantura noćnog kampiranja na okolnim brdima, strpljivog čekanja i osluškivanja zvuka aviona, a potom i sprinta ka mjestu na koje je pala paleta sa padobranom, žargonski se zvala “holtanje”.
– Hiljade ruksaka smo moj brat i ja sašili kad je bilo “holtanje”. Uporedo sam popravljao i izrađivao cipele. Sjećam se jednog borca sa Žužela, koji je došao s čizmama proglodanim na nekoliko mjesta i pitao me mogu li mu pomoći. Ljubio me je kad sam mu ih popravio – kaže Vučinić.
Uloga obućara u ratu danas je zaboravljena. Prepušteni su nemilosrdnom tržištu i gube utrku s kompanijama koje proizvode jeftine cipele, a koje brzo dođu Zahidu na popravku.
– Kinez je učinio svoje. Izumire dosta zanata. Časovničari ne postoje, šnajderi također, a mi, obućari, pogotovo, jer se cipele danas mogu kupiti i za 10 maraka. To nikad nije bilo. Mene košta 50 maraka da napravim cipele sam sebi – zaključuje Zahid Vučinić.
Oprema za lovce
Prilagođavajući se uvjetima na tržištu, Zahid u svojoj radnji izrađuje i opremu za svoje kolege lovce. Posebno izdvaja futrolu za GPS uređaj, uz koji vlasnik u svakom trenutku može znati gdje se nalazi njegov pas.
