Nakon četiri decenije rada, omiljeni goraždanski poštar Ešef Jusufović
Ni njima ni Ešku nije jednostavno. Pitaju se kako će bez njega. S razlogom.
“Ma srodili smo se, žao njima, a žao i meni. Ne znam kako ću bez njih, a kako će i oni bez mene. 40 godina sam ja u pošti, na ulici, s narodom, na kiši, vjetru, suncu, snjegovima… Nikad nisam mijenjao firmu. A narodu uvijek izlazio u susret, šta god je kome trebalo nije mi bilo teško. Ovoj starini posebno, pa se nekad ispričamo jer oni vole da ih neko čuje, da progovore. K’o svoje roditelje koje sam izgubio, toliko ih sve poštujem, a i oni mene. Znao sam nositi duhan, kupovao ljudima na selu gas, fenjere, ma svašta nosio, zamole i neću nikog da odbijem. Velika je to teritorija prije koju sam ja obilazio, Grabovik, Glamoč, Završje, Trešnjicu, Potkozaru, Prisoje, Dubište, Biljin… U vrijeme mog mandata ovih 40 godina svaki teren sam radio, nema mjesta gdje nisam bio, cijeli kanton. Sad znam sve stanovnike, a gdje god sam bio ostavio sam dobre utiske na ljude”, priča Eško.
Poštar za sve
U 40 godina rada Eško je doživio razne situacije, od dramatičnih kada je spašavao ljudske živote, do onih kad su zbog njegovog odlaska na odmor znali pisati peticije.
“Ja odem na odmor, eto ti predsjednika Mjesne zajednice u poštu da pita gdje sam, što me nema, hoće ljudi da pišu peticiju da me vrate”, priča Eško.
“Nije mi mrsko šta god me zamole, kupim hljeb, mlijeko, platim struju, telefon…ima situacija neće djeca roditeljima da učine, pa ja idem. Žena iz postelje zove neće sin i snaha da joj kupe banana, odem ja. Starina ima povjerenja u mene, znao sam snijeg do pasa gaziti da dođem do sela, popiti kafu s njima, čaj, popričati, njih sve interesuje, a meni nije mrsko”, kaže Eško.
Sa svojim sugrađanima je izgradio toliko povjerenje da je znao ući u stan ili kuću i ostaviti penziju na stolu ili kraj bolesničkog kreveta. Kaže kako su to rijetke prilike, ali neke od njih obraduju i pisma koja donese.
“Opet ima pisama, pišu ljudi, ali manje, sad ide “hibridna” pošta. A prije čestitki pred novu godinu ne može fića da povuče koliko je pošte bilo. Vremena su se promijenila. Čini mi se da je prije rata, 80-tih godina bilo mizerno da budeš poštar. Imali smo najmanje plate, moj babo rahmetli u Pobjedi radio, im’o tri moje plate, Stakorina tri i po naše plate imala, a nama mala plata jer nam je narod davao bakšiša. Dosta se promijenilo stvari, sad nije kao prije, a i narod se promjenio”, mišljenja je poštar Ešef.
Penzija ili robija
Kaže kako danas ljudi neće da se bave poljoprivredom, dok on planira, kad ode u penziju, još više raditi na imanju u Zupčićima, nedaleko od Goražda.
“Moja žena kaže da idem na robiju, misli da ću raditi malo više, jer nekad sam znao u četiri ujutro ustati da zalijem plastenike, pa na pos’o. Mi sve radimo, ja, žena i sinovi, jedan 20, drugi 25 godina. Uzgajam paradajz, papriku, buraniju, tikvu, sve iz hobija, a dobro mi ide. Dolaze ljudi da im pokažem kako postaviti plastenike. A ja naučio od profesora Omera Kurtovića, išao na edukacije, jer hoću da jedem kvalitetnu hranu, neću svašta da jedem”, kaže Eško.
Sve što radi je iz hobija, a odnedavno uzgaja i piliće.
“To se ne može nasvojiti, a odoh u maju da kupim kravu, ne mogu bez krave ništa, ako sijem treba mi đubre. Ma svaka kuća ovdje ima i štalu i ćumez, ali niko neće to da drži. A isplati se, samo krenete od zdravlja, ljudi po Goraždu oboljeli od karcinoma, a šta jedemo? U mene je sve organsko, ništa ja ne prskam. Hoću da imam i da radim da mi nije dosadno, da sam u kući besposlen svađao bi se sa ženom. Jer kad nemate posla, šta ćeš drugo, odmah u kući svađa. A ja kad završim s plastenikom volim otići i u ribu, na čamac, gdje god dođem ljepota”, priča Eško.
Kaže u posjeti mu je dolazio i običan i neobičan svijet.
“Ambasador Irana maksuz svratio radi mene, pa obilazio plastenike. Ambasadorica Tajvana je jednom dolazila, čim je ušla u plastenik, probala paradajz, ne pita ni jel’ prskan, jer kad su otvorili vrata plastenika to se osjeti da miriše”, kaže Eško.
“Nema jutra da se ne sretnemo na mostu. Ja uvijek standardno pitanje, Eško imal’ išta? I kad odgovori da nema, a da pogotovo nema plavih (op.a. koverti) dan krene k’o s pjesmom”, kaže nam jedan od sugrađana iz Eškove “zone odgovornosti”.
