Piše: Adel Homoraš
Moja provincija, moja Piazza del Campo, moj Grand Place, moj Hyde Park
se zvao Goražde.
I danas se zove isto – Goražde, samo što je u međuvremenu postao grad.
A ja sam se u međuvremenu oprostio sa njim.
Davno prije
odlazeći i dolazeći
kada bih mu se iznova približavao
i kad bi pred mene sa riječima dobrodošlice
istračala moja Rajna, moja Drina
meni bi srce zatreperilo.
Jer mi je kao lokalnom kicošu
kafa popijena kod Eda u “Sanu”
više prijala nego kafa
popijena u Titovoj ulici u Sarajevu.
Jer mi je kao lokalnom đilkošu
šetnje mojom Bulonjskom šumom
mojom Omladinskom
više prijale nego šetnje Vilsonovim.
Provincija koju sam volio
u kojoj sam prvi put čitao Andersena
u kojoj sam prvu svoju pjesmu napisao
u kojoj sam bio i Tom Sojer i Don Kihot i Vlada Divljan i Del Piero
u kojoj sam bio zaljubljen u nastavnicu engleskog
dok me nije prošlo
odavno ne postoji.
Goražde u kome ulice više koracima ne odzvanjaju
u kome više nema Radetove Hanke
ni Isakove Plave Jevrejke
u kome taksista Redžep više ne vozi Sidrana na večeri poezije
u kome nema učitelja Fadila sa dječijim novinama
u kome nema Sulja Ćehovića da nani Hajriji dođe na kafu
u kome nema nane Hajrije
u kome djeca ne pjevaju pjesme protiv rata
u kome se stojeći aplaudira koljačima i gelipterima
nije Goražde.
Istina, između Višegrada i Foče i mostova nad Drinom
i danas postoji grad sa takvim imenom
ali to više nije Goražde.
Sa mojom provincijom sam se ja već oprostio.
I nije mi žao.
