Alen je i u invalidskim kolicima živio svoje snove, a dobar dio njih ispunio je u rekordnom roku, počevši od stečene diplome Pravnog fakulteta. U vrijeme kada smo pisali o njemu već je bio diplomirani pravnik sa završenim master studijem Pravnog fakulteta u Sarajevu. U julu prošle godine je stekao zvanje magistra i pridružio se dugoj koloni mladih visokoobrazovanih Bosanaca i Hercegovaca koji čekaju posao. I koliko su mu god invalidska kolica u životu bila uglavnom prepreka koju je hrabro “preskakao”, isto toliko mu danas nisu nikakva prednost.
I ostvareni snovi o studiju i nevjerovatna energija koju ima ovaj mladić nisu dovoljni bez adekvatne reakcije institucija čija bi prevashodna briga trebala biti da i osobama s invaliditetom osiguraju jednake mogućnosti. Da to nije tako pokazuje i otvoreno pismo u kojem, između ostalog, piše:
“Volio bih da s ljudima podijelim nešto pozitivno kao prošli put, da pomognemo da se uklanjaju barijere zbog kojih mnoge osobe poput mene ni danas ne izlaze na ulicu ili nisu spremne da se suoče s ostatkom svijeta. Ja sam ih uvijek želio ohrabriti. Ja sam to što jesam, invalid, ali sam osoba koja žudi za znanjem, koja voli, razumije, s nestrpljenjem čeka utakmicu, navija, vozi auto, živi normalan život. I želi da ima posao, da nije na teretu roditeljima, da radi i zarađuje.
Zapošljavanje je za mene veliki problem, jer sam zaista mnogo toga prošao u ove četiri godine, doživio neiskrena obećanja, brutalna ponižavanja, skidanja s konkursnih listi… Želim ljudima koji su odgovorni za to poručiti da nije uredu ono što rade, želim da to kažem cijeloj državi, jer nije pošteno. Ne smatram se ja ništa bitnijim od drugih u ovom gradu, svjestan sam i da nisam jedini magistar koji je nezaposlen. Svjestan sam da smo svi mi na neki način prošli težak put do akademske titule, do znanja općenito i ničiji trud ne osporavam. Ali ne mogu dozvoliti da se moj trud gazi, jer to nije bilo puko učenje, to je mnogo stepenica nošenja, mnogo pisanja s motora koji nije usklađen s klupama, mnogo vožnje, jer nisam student koji kupi kartu od 15-20 KM, sjedne u autobus, ode i vrati se, već je uvijek neko bio uz mene, to su bili ogromni troškovi.
Sve to, da bi danas došao neko da mi kaže: ‘Čekaj bolja vremena i budi svjestan, preko mrtvih se gazi’, u smislu da se spremno gaziti preko mrtvih pa ko sam ja da se preko mene ne pregazi. I onda taj zaposli 10 osoba u resor, na način njemu poznat, ali kad je riječ o meni: ‘Čekaj ti bolja vremena’. Sramno da sramnije ne može biti. Ne treba mi budžetski hljeb, ako je protiv zakona, ali mi hljeb treba, ne kao socijalnom slučaju, jer zato sam se borio i borim da ne budem, a iz kojeg sektora ću ja to zaraditi, javnog ili privatnog, meni apsolutno nije bitno. Ako je suditi po ljudima iz vlasti, rođen sam u pogrešno vrijeme i u pogrešnom sam stanju za njih i trebam čekati bolja vremena.
To bolje sam ja sebi omogućio, 14. jula bila je godina od magistriranja i ako ništa meni je to duševna ispunjenost, moj trud i podrška mojih roditelja. Malo je koliko bijesa i nepravde osjećam, ali nisam pokleknuo i neću. Nikad neću dozvoliti da me iko žali jer mi je život borba i nadam se, ako ništa, da će me pamtiti kao borca. U ovoj zemlji nema mjesta za osobe poput mene, ma koliko se trudili, borili i učili. I mi smo prinuđeni da idemo vani, da tražimo bolje. Nikada ranije nisam mislio o tome, želio sam da se borim, ali nemam više izbora, moram ići van svoje zemlje”, napisao je Goraždanin Alen Hedo koji je do danas pobijedio sve bitke s kojima se nose osobe s invaliditetom, kako bi živio dostojanstveno.
Još prije tri godine Alen Hedo je, govoreći o statusu osoba s invaliditetom, poručio kako bi institucije u BiH trebale tražiti bolja rješenja da ljudi poput njega ni po čemu ne osjete da su različiti ili drugačiji.
