To sam jutro sva ushićena svojoj ekipici kršnih momaka koji rade na obezbjeđenju kod mog poslodavca najavila kako želim da popijemo slatku (kafu, podrazumijeva se) i kako ću u toku dana doći kod njih da obilježimo neke sjajne momente i bacimo mlin. ‘’Hajde vala, bio je i vakat’’, svi su oduševljeno i gotovo uglas povikali, jer već određeno vrijeme samo projurim, kratko se pozdravim i ne promuhabetim s tim meni dragim ljudima. Sad imam konkretan razlog da proslavimo, fora je podijeliti pozitivne utiske, obilježiti trenutak sa dragim osobama.
Hvatanje vjetrenjača
Došavši u ured i otvorivši mailove, potpuno sam utonula u tematiku kojom se bavim već određeno vrijeme. Multitasking između kreative i operative, lutanje nekim prostranstvima u mimosvijetu, onoj granici gdje iz svijeta mašte ideje postaju realnost. Težnja ka efikasnosti u onome što radiš je poput magneta – ne možeš se odvojiti od te ideologije, priljubljen si za nju. Adrenalin koji neminovno prati tu intenciju ka djelotvornosti je vibra koja ne nestaje i kada se dođe do cilja. Utonuvši u to, došao je i momenat kada treba poći kući. Na izlazu sam se susrela sa dečkima i tek me začuđenost na njihovim licima podsjetila kako sam im obećala to druženje. Entuzijastično sam najavila druženje na kojem se nisam pojavila. Nenamjerno, dan mi je opet prošao u specifičnom hvatanju vjetrenjača. Moja sreća pa su to ljudi koji ne zamjeraju moju čudnovatost.
Bio je tako neki dečko iz umjetničke škole s kojim sam se određeno vrijeme dogovarala za sastanak. Jedan dan nije njemu odgovaralo, drugi dan meni i dogovori su se odužili. Iako je moje oduševljenje, pogotovo u tom adolescentskom periodu, bivalo intenzivno, ali veoma kratkog daha, dečko mi se mnogo sviđao i bio mi je jako zanimljiv. Samozatajni umjetnik raščupane kose koji je bez problema sklapao složene rečenice i svirao gitaru. Kada smo napokon postigli konsenzus o mjestu i vremenu susreta, te je došao taj dan, ja sam se dogovora sjetila tek kada sam ušla u autobus i vidjela tog dečka kako me čeka na mjestu dogovora. Isprva, nošena svojim mislima, učinilo mi se kao priviđenje. Počela sam kopati po sjećanju da li smo se uopće dogovorili za taj dan i taj sat. Autobus je stajao neko vrijeme, čekajući da svi putnici uđu unutra i čekajući istek 10-15 minuta, kada je trebao krenuti po rasporedu vožnje. Dečko je stajao i čekao. To vam je bilo vrijeme bez mobitela, ljudi su se dogovarali na staromodan način: pogode se o mjestu i vremenu, te vjeruju da će se susresti sa osobom s kojom imaju dogovor. Tik prije nego što će autobus krenuti, dečko je pogledao prema autobusu, direktno u mene. Nakon prvobitnog šoka, mahnuo mi je i dao znak da izađem iz autobusa. Ne znam koji mi se klik tada desio u glavi, zaista je sve djelovalo kao priviđenje. Samo sam stajala i zurila u njega. Autobus je krenuo. On je pogledom pratio autobus i u jednom momentu je potrčao, histerično mašući i dajući mi znak da izađem. Stajala sam skamenjena. Možda zbog toga što smo toliko dugo pregovarali o susretu, taj isti je i izgubio smisao. Prave stvari vrijedi čekati, ali kada se dosegnu, ne oteže se sa njima. Hvata se momenat. Logičnim slijedom stvari, dečko je trebao prekinuti bilo kakvu dalju komunikaciju sa mnom. Ali, kao što ništa u životu nije logično, a najmanje muške reakcije i ophođenja, idući dan me sačekao ispred škole i upitao šta se dešava u mojoj glavi pa sam tako postupila. ‘’Voljela bih dati neki razumljiv odgovor, ali ispreplitala su se čuda u mojoj glavi i ništa mi nije djelovalo realno’’, odgovorila sam mu.
Volja za pobjedom
Tog momenta se okrenuo na peti i nestao. Mahnula sam. Dugo sam se pokušavala prisjetiti lika, imena, kontura, ali sve je ostalo zamućeno u sjećanju. Jedino čega se jasno sjećam jeste onaj adrenalin koji ga je nosio dok je trčao za autobusom, pokušavajući me motivirati da izađem. Taj duh, želja za postignućem, volja da pobijedi ta posve osobna čuda u mojoj glavi, to su momenti koje pamtim. Nekoliko decenija poslije shvatit ću da su to stvari koje i drugima ostaju u sjećanju: strast koja nas pokreće dok trčimo za nekim autobusima u svojim glavama, entuzijazam kojim pristupamo svojim vjetrenjačama. Čak i kada dođemo do nekog svog cilja, napokon ga ostvarimo, najupečatljivije se sjećamo zanosa kojim smo mu pristupali.
Izvor – oslobodjenje.ba
