Bosanska građevinska čuda pobrojali su nekidan vrijedni kroničari bh. procvata sa portala Istinomjer, i čovjeku zaista zastane dah kad vidi što se sve u BiH sagradilo i spektakularno otvorilo
Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, otišao Mujo u Njemačku, pa se pohvalio Sulji da je u Dortmundu otvorio zgodnu jednu malu, gradsku banku. “Sereš!”, iznenadio se Suljo. “Baš banku? Ono sa šalterima?” “Baš banku. Sa šalterima”, potvrdio ovaj. “Kako? Pa prije samo mjesec dana otišo si odavde ko kokuz, a sad otvorio banku!”, predao se Suljo. “Eh, kako”, odgovorio Mujo. “Pajserom.”
Tako je, eto, bilo nekoć davno, u vrijeme prije blagostanja u Bosni i Hercegovini, kad se za otvaranje takvih biznisa još moralo na gastarbajdžiluk u Njemačku. Danas taj Kožin vic ide ovako: otišao Elmedin sa Soukbunara u Novo Sarajevo, pa se pohvalio Sulji da je na Dolac Malti otvorio zgodan mali, kvartovski centar za plaćanje komunalnih usluga. “Sereš!”, iznenadio se Suljo. “Baš Centar komunalnih usluga? Ono sa šalterima?” “Baš komunalnih usluga. Sa šalterima”, potvrdio ovaj. “Kako? Pa otišo si odavde ko kokuz, a sad otvorio Centar komunalnih usluga?!”, predao se Suljo. “Eh, kako”, odgovorio Elmedin. “Makazama.”
Mrtav ozbiljan je tako krajem prošle godine – sve sa zastavama, fanfarama, novinarima, kamerama, nadahnutim govorom, crvenom vrpcom, plišanim jastučićem i makazama – premijer Kantona Sarajevo na Dolac Malti svečano otvorio Centar komunalnih usluga, u osnovi dakle jedan poslovni prostorčić veličine mahalskoga granapa, sa par šaltera na kojima će građani plaćati račune za vodu, struju i gas. Nešto dakle što u drugim civilizacijama – manje naprednim i svakako manje svečanim – jednog dana samo nikne u prizemlju zgrade, u Bosni i Hercegovini svečano otvara sam predsjednik Vlade, u izravnom televizijskom prijenosu s limenom glazbom, dječjim zborom, djevojkama u narodnim nošnjama i oduševljenim građanima što mašu državnim i partijskim zastavicama.
Dojučerašnji kokuzi svečano tako po Bosni otvaraju centre za plaćanje komunalnih usluga, kružne tokove, trotoare i suvremene nove kontejnere. Ne zajebavam se, nije Kožin vic, baš ulične kontejnere za smeće: samo dan prije nego što će kantonalni premijer na Dolac Malti svečano otvoriti komunalne šaltere, par stotina metara dalje, na drugoj obali Miljacke, načelnik općine Novo Sarajevo Nedžad Koldžo mrtav je ozbiljan, uz pljesak okupljenih učenika osnovnih škola, svečano pustio u rad lijepi, novi zeleni kontejner za elektronski otpad.
Centar za komunalne usluge i kontejner za elektronski otpad samo su dva posljednja megaprojekta koja su u BiH i gradu Sarajevu – metropoli fantastičnih novih atrakcija koju već zovu europski Dubai – uz svečanu pompu pootvarali kokuzi što su do jučer po Njemačkoj otvarali banke.
Bosanska građevinska čuda pobrojali su nekidan vrijedni kroničari bosanskohercegovačkog procvata sa portala Istinomjer, i čovjeku zaista zastane dah kad vidi što se sve u Bosni i Hercegovini sagradilo i spektakularno otvorilo: od desetak kilometara posve uzaludnog auto-puta od Odžaka do rijeke Save, do grandioznih hiljadu metara sarajevske zaobilaznice koju su u novembru svečano otvorila čak dva premijera, federalni i kantonalni; od obnovljenog – niti dakle sagrađenog, već samo malo prefarbanog! – dvjesto metara dugačkog tunela na magistrali Ljubogošta-Pale, kojega su pompozno otvorili premijerka Republike Srpske Željka Cvijanović i sam predsjednik Milorad Dodik, do nove trafo-stanice u Čitluku, koju su svečano pustili u rad predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara i lično predsjednik Predsjedništva BiH Dragan Čović.
Kantonalni ministar obrazovanja, na primjer, u septembru je u sarajevskoj osnovnoj školi “Musa Ćazim Ćatić” mrtav ozbiljan svečano otvorio – nema dalje – nove školske ormariće. Kažem “nema dalje”, iako u Bosni i Hercegovini uvijek ima dalje. U Istinomjeru su tako zaboravili meni osobno – kad smo već kod osnovnih škola – najimpresivnije graditeljsko čudo otvoreno prošle godine. Prije koji tjedan, naime, u zeničkoj osnovnoj školi “Alija Nametak” najozbiljnije je, uz cijeli prigodni kulturno-umjetnički program i nadahnute govore, svečano pušten u rad suvremeni novi – školski zahod. Baš pravi pravcati zahod: klozet, klonja, ćenifa. Jasno da takav infrastrukturni megaprojekt država Bosna i Hercegovina nije mogla iznijeti sama, pa je novu ćenifu u školi “Alija Nametak” financirala Turska vojna misija u BiH.
Imat će tako – kad smo već kod Alije Nametka – o čemu pisati njegov unuk Muhamed Nametak, sarajevski povjesničar što se pasionirano bavi socijalističkom poslijeratnom izgradnjom u BiH, i svim onim transbosanskim prugama, cestama, mostovima, tunelima i tvornicama što su se gradile u ono vrijeme, prije nego su izmišljeni demokracija, izbori, predizborna obećanja, kameni temeljci i svečana otvaranja. Civilizacija koja je, kako bih rekao, prije samo dvadesetak hiljada godina gradila dvjesto metara visoke piramide, danas – jebem te, slavna historijo! – svečano otvara trotoare i zahode.
Ima tako – kad smo već kod Muhameda Nametka – u zagrebačkom Časopisu za suvremenu povijest jedan njegov rad, “Uloga omladinskih radnih akcija u stvaranju socijalističkoga društva u Bosni i Hercegovini 1945–52”, s naglaskom na najveću onodobnu radnu akciju, legendarnu Šamac-Sarajevo, dvjesto četrdeset kilometara dugačku željezničku prugu sagrađenu krampovima i lopatama za samo – jebem te slavna historijo po sto puta! – sedam mjeseci. Sedam mjeseci! Onih desetak kilometara od Odžaka do Svilaja bosanski su neimari sa svom hidrauličnom građevinskom tehnikom gradili pune četiri godine! A zločinac Broz ni prugu Šamac-Sarajevo nije htio svečano otvoriti dok na njenom kraju mjesec-dva kasnije nije završena i golema nova željeznička stanica u Sarajevu.
Ne navodim, međutim, Nametkov rad da bih Mili, Draganu i Bakiru vadio mast: ima, naime, u njemu divna jedna epizoda s radne akcije Šamac-Sarajevo, dokument iz Arhiva BiH s izvještajem o “kontrarevolucionarnoj propagandi” među akcijašima na pruzi: u Trećoj hercegovačkoj brigadi, bilježe budni komesari, jedan je omladinac tako 1947. dobio pismo u kojemu se kaže da se u rodnom kraju pojavila Djevica Marija, poručivši narodu da će “sve ovo brzo proći”.
Osim što predstavlja izvanredno – i iznenađujuće slabo poznato – otkriće o prvom poznatom Gospinom ukazanju u Hercegovini, više od trideset godina prije Međugorja, lijepo taj dokument govori i o živom optimizmu “reakcije” onog vremena. Jugoslavenski zulum s prugama, fabrikama, branama i hidroelektranama, istina, nije baš “brzo prošao” – nije Marija, što bi rekao Papa, meteorolog – ali je na kraju ipak prošao. Danas, recimo, u njenom Međugorju još nemaju kanalizaciju, jedan najobičniji kružni tok gradi se već točno sedam mjeseci, a maršal Herceg-Bosne Dragan Čović svečano, eto, u Čitluku otvara trafo-stanicu.
Elem, otišao sarajevski kantonalni ministar obrazovanja Elvir Kazazović na Višnjik, pa se pohvalio Sulji da je u školi u Čekaluši otvorio djeci školske ormariće. “Kako?”, zadivljeno će ovaj. “Makazama ili pajserom?”
oslobodjenje.ba
