U konkurenciji za baksuza stoljeća Ruždija Mujagić iz sela Bare kod Goražda vjerovatno bi zauzeo neko od prvih mjesta. Ovog gorštaka koji živi na 1.000 metara nadmorske visine, u životu je nosila plahovita Čemernica, gazila su ga kola, pogodio grom, a pri susretu oči u oči s njim, medvjed je ispao kukavica.
Rođen je u Barama, u kojima je, s obližnjom Čemernicom, nekada živjelo skoro 400 stanovnika, a danas ih je manje od 20. Četiri razreda završio je u selu kroz koje protječe rijeka Čemernica, koja ljeti često presuši, a u vrijeme padavina nabuja i podivlja.
Bio pun struje
– Kad sam bio treći razred osnovne škole, bili smo na fizičkom u Srednjim Barama i nabio sam loptu preko rijeke. Prešao sam preko jedne krive jelahe na drugu obalu, uzeo loptu i bacio je nazad. Mislio sam da rijeku mogu preskočiti, ali našao sam se posred nadošle vode. Nosila me je do jedne krivine, gdje me je izvukao Alija Ljutović. Izlili su vodu iz mene i eto ti – govori nam Ruždija.
Da je čovjek mali u borbi sa prirodom, shvatio je i 1969. godine dok je čuvao stoku. Zaštitu od jakog nevremena pokušao je pronaći pod jednom bukvom.
– Pucalo je, grmjelo. Bio je crn oblak nada mnom i ja sam samo vidio kako odozgo nešto leti u obliku duge i sjajno kao ogledalo. I više ništa ne znam. Nisam čuo ni kad je puklo, a kad sam ustao, sve ovce leže, a ja ne mogu na noge. Hvatao sam se za bukve, puzao po zemlji dok sam nekako ustao. Grom mi je ubio 16 ovaca, a ja nisam mogao na noge sedam dana. Bio sam pun struje, a niko me nije umio zakopati u zemlju – sjeća se Ruždija još jednog nezaboravnog iskustva.
U šumi kod Srednjeg imao je i bliski susret sa medvjedom, koji je mogao biti još “bliskiji” da se u tmini medo nije pomjerio.
– Da se ne pomače, udario bih u njega, jer je bilo 11 sati u noći. Ja nemam baterije, a magla kao tijesto. Stadoh, a on zasjajio očima i digao se na zadnje noge. Stajao je, gledao u me i ode – govori Ruždija.
Pri sječi šume bukve su padale preko njega, a nakon havarije na volovskim kolima, preko njega su prešli i volovi i čitav teret trupaca.
Vukao stabla
– Zavijali su me u prijesne kože, bijele džigerice, sav sam bio žut kao limun – nastavlja Ruždija o pehovima koje je preživio.
Padao je i s konja, a na Stubicama iznad Hrenovice tenk ga je zatrpao u rovu pa dva sata ništa na uši nije čuo. Inače, zbog iskustva u radu sa životinjama, u ratu je pet dana išao na liniju, a pet sa zapregom vukao stabla za gradnju rovova, vozio hranu za vojsku, iseljavao stanovnike Hrenovice.
Nekadašnji radnik “Famosa” poznat je po snazi, koja ga danas polako napušta, a u ovom kraju još se može čuti priča kako su i volovi bili nemoćni da uz Lunje izvuku protivavionski top, koji je Ruždija “pridržao” da se ne prevrne. A bio je težak više od tone.
U maju u zasluženu penziju
Ruždijina kuća i danas je dom putarima i šumarima, a on je sa svojim traktorom od pomoći svima onima koji ga pozovu. Invalid je druge kategorije, ali u penziju može tek u maju iduće godine.
– Imam papire da sam nesposoban za rad, ali ne pije vode. Imam pravo samo na promjenu radnog mjesta, a ja mogu mijenjati samo odjele u šumi. “Malo Slađa, malo Zorka, malo trupci i motorka, popije se više koja, eto gdje je snaga moja” – objašnjava div dobre duše iz Bara.
