Laganim korakom Ismet Obuća prolazi dobro poznatim putem. Od ulaza u goraždanski Centar za kulturu, pa hodnikom do vrata Gradske biblioteke.
Tu ga uposlenice ovog malog hrama knjige odavno znaju. Ismet je sa 82 godine najstariji član biblioteke. I jedan od najvrijednijih i najredovnijih čitalaca. Nakon što je izabrao dvije nove knjige za čitanje, rado pristaje na razgovor u redakciji naše novine. Dok se prisjeća proteklih godina i vremena u kome je počela ta vezanost za čitanje, lijeva mu ruka počiva na korica jedne od knjiga…
-Uvjek sam volio čitati-priča Ismet. Kako znam za sebe vezan sam za knjigu. Mnogo sam volio školu. Učenje. Ali nisu baš bile takve mogućnosti da se ostvari sve što sam želio. Kada sam završio četiri razreda osnovne škole, moji jarani mi kažu- hoćemo li u Gimnaziju. U ono vrijeme, pedesetih godina prošlog vijeka, bile su ovdje mala i velika matura.Ja pitam baba, hoću li i ja u Gimnaziju a one veli: Šta, u školu dalje. Nikako. Radiućeš na ciglani, ko i ja! A ja odem i upišem se u školu i krenem na na nastavu. Jednog dana pita me otac: A đe si ti na poslu, nema te da radiš? Rekoh – ja idem u školu! Ma kakvu crnu školu, viknu babo. Bježi mi iz kuće! I ja šta šta ću, odem u štalu i desetak noći spavao sam tamo. Pre dana kad babo ode na poso, ja do majke, ona me nahrani i ja pravac – škola. I tako sam završio malu maturu…Babo mi nije dao da upišem i veliku. Jednom si me prevario – rekao je. Nećeš više…
Ismet je poslije odslužio titinu vojsku, pa jedno vrijeme radio u tadašnjme higijenskom zavodu, onda, kada je oformljena u Goraždu, završio i večernju ekonomsko školu. Radio na nekoliko poslova i preduzeća. Ni tada se nije odvajao od knjige i čitanja.
Prva pročitana knjiga?
-Uh, bilo je to davno, mislim prije nekih sedamdeset godina. Ne mogu da se sjetim naslova knjige ali se dobro sjećam daje pisac bio Maksim Gorki. Bila je vrlo interesentna a u njoj se često pojavljivalo ime Akulina Ivanova. Ja sam tada sve čitao naglas. Ne znam zašto. Dok se čitao tu knjigu majka me jednom upitala: D o kad ćeš više da pominješ tu Akulinu. Haj joj daj kako drugo ime – kroz smjeh se prisjeća Ismet. Broj knjiga koje je pročitao do sada mjeri stotinama.
Koja vam je najdraža književnost ili pisac?
-Teško je to odrediti i reći. Najviše volim romane. Mnogo sam raznih knjiga proičito a najdraži mi je pisac Milica Jakovljević. Po nekim njenim djelima snimani su i filmovi i serije koje se i kod nas gledaju. Napisala je dvanaest romana i ne znam koji je od koga bolji.
U penziju je Ismet Obuća otišao 1997.godine. Dali se tada smanjio interes za knjigu?
-Ma nije. Nije se ni povećao. Čitam i danas kao i prije. U ljeto, kada je baš vruće i ne može se raditi u baššči ili oko voća, sklonim se u hladovinu i uzmem knjigu. A zimi je to svakako obavezno. U našoj bioblioteci obično uzmem dvije knjige.
Mladi danas ili nemaju vremena ili volje i želje da čitaju ili, ako se druže sa knjigom čine to putem interneta. Vaša poruka vezana za knjigu i čitanje?
-Treba čitati. Jer knjiga može donijeti samo dobro!
A do kada ćete vi čitati – pitam dok se pozdravljamo.
-Čitaću dok vidim. Dok budem mog’o. Jer jedan bez knjige je za mene ko izgubljen dan – kaže Ismet Obuća.
Izvor – Glas Goražda