Svaki rat, kažu, ima svoju ključnu bitku. Jedna od odsutnih za sudbinu grada Sarajeva i BiH odigrala se na današnji dan na sarajevskim ulicama, gdje je raja ispisala historiju časne odbrane za jedinu nam domovinu.
Tenkovima na Predsjedništvo
Dok se nemali dio Bosanaca i Hercegovaca, barem onih koji su to sebi mogli priuštiti, zasigurno još “oporavlja” od prvomajske proslave, navršilo se 25 godina od 2. maja 1992. godine kada su od daleko nadmoćnijih agresorskih snaga sačuvani ne samo glavni grad države, već i BiH.
Tako su prije četvrt stoljeća specijalne jedinice tadašnje jugoslavenske vojske, tačnije diverzantski odred tada već Vojske SR Jugoslavije, pokušale zauzeti zgradu Predsjedništva BiH, a borba se vodila 150 metara dalje, na Skenderiji. Zapaljena je i Glavna pošta u Sarajevu, a van funkcije se našlo ukupno 45.600 telefonskih priključaka.
– Njima je trebala zgrada Predsjedništva samo da se jave na svoju televiziju: ’Evo se javljamo iz Predsjedništva, nacionalisti su rastjerani…’ Zgrada Predsjedništva je simbol države BiH u tom trenutku – govorio je prije nekoliko godina ratni član Predsjedništva BiH Stjepan Kljujić.
Publicista i saradnik Instituta zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Avdo Huseinović podsjeća da je na osnovu odluka skupština Srbije i Crne Gore, 27. aprila 1992. godine, donesen Ustav Savezne Republike Jugoslavije, poznatiji kao ”Žabljački ustav”, čime je formalno prestala da postoji Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, a JNA je preimenovana u Vojsku Jugoslavije.
– Dakle, tog 2. i 3. maja 1992. godine u Sarajevu se nisu nalazili vojnici JNA, kako se stalno pogrešno predstavlja, nego jake snage Vojske Jugoslavije – govori Huseinović za Avaz.ba.
Njegova knjiga “Bosanski dan D” ili “Slučaj Dobrovoljačka” bit će promovirana danas upravo ispred spomen-obilježja “2. maj” na Skenderiji.
U nastavku operacije kodnog naziva “Kameleon” agresorske jedinice na Sarajevskom aerodromu otele su tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića, koji se vraćao s pregovora u Lisabonu. Zarobljen je bio predsjednik jedne nezavisne države! Bila je to svjetska vijest.
Iz samo njima znanih razloga, predsjednika Izetbegovića, kaže Huseinović, nisu dočekali Kolm Dojl iz Evropske zajednice i Luis Mekenzi iz UNPROFOR-a. Komandant jedinice Vojske Jugoslavije na aerodromu, pukovnik Vidoje Magazin, javlja generalu Vojislavu Đurđevcu šifrovano “Ptica je sletila”. Direktor aerodroma Milivoje Jovičić i pukovnik Magazin, predsjednika Izetbegovića i njegovu delagaciju smjestili su u aerodromsku kancelariju, a nakon toga kasarnu Vojske Jugoslavije u Lukavici.
Posredstvom TV Sarajevo i Dnevnika kojeg je vodio Senad Hadžifejzović uspostavljena je komunikacija između predsjednika Izetbegovića i njegovih saradnika, te dogovorena razmjena za generala Milutina Kukanjca i njegove vojnike.
Jedno je sigurno, da je tada pala zgrada Predsjedništva i da je tada zadržan predsjednik Predsjedništva u zarobljeništvu, vjerovatno bi historija krenula drugim tokom.
– Znači, 2. maja 1992. godine, agresorska Vojska Jugoslavije sa svojim najelitnijim jedinicama, koje su predvodili pukovnik Milan Šuput i major Marko Labudović, krenula je u opšti napad na grad Sarajevo, napad na zgradu Predsjedništva i institucije RBiH. Agresor je zaustavljen na nekoliko različitih lokacija u centru Sarajeva, drama se dešavala na potezu od Druge vojne oblasti, preko bivšeg Doma JNA, pa dalje Kulovića ulice, Skenderije, Vrbanja mosta, pa čak i na Tranzitu, prostoru oko zgrade “Elektroprivrede” – kaže Huseinović.
Za ovaj grad nije umrijeti grijeh…
Nadalje, autor brojnih dokumentarnih filmova i knjiga koji su temeljito obradili i ovu problematiku ističe da se prečesto zaboravljaju oni koji su tog dana položili živote za Sarajevo i BiH.
U Starom Gradu su agresorski vojnici ubili sedam policajaca Stanice policije Stari Grad. Na Skenderiji su, iz pravca zapaljenog tramvaja, iz tzv. Ose ubili borca iz jedinice Ismeta Bajramovića Ćele, Džemicu Sakića. U Domu JNA potpukovnik Blagoje Božinovski je ubio Asafa Hadžića. Između Skenderije i Vrbanje mosta poginuo je policajac Edo Đikić.
Ubijeni su radnici Doma mladih – Skenderija Marko Starčević i Esko Alispahić, koji su pokušali da spase ranjenog majora Marka Labudovića Labuda, čovjeka koji je predvodio napad na Predsjedništvo RBiH. Na Skenderiji, na parkingu, nekoliko metara od platoa, pala je agresorska granata i ubila pomenute radnike Skenderije.
– Ključno pitanje danas, 25 godina poslije, glasi – šta bi se desilo sa građanima Sarajeva, a nakon toga i šire, da branioci nisu uspjeli odbraniti grad. Imamo uvjerljive primjere gradova koje su okupirali pripadnici Užičkog i Novosadskog korpusa JNA u aprilu 1992, znači 15-ak dana prije 2. maja. Hiljade ubijenih Bošnjaka iz tih gradova. Mnoge od njih još kriju masovne grobnice u Podrinju – kaže Huseinović.
https://www.youtube.com/watch?v=f0JfK1b9lhM
Snimci TV Hayat
Građani kao taoci
Malo je poznato da su u noći sa 2. na 3. maj 1992. godine, specijalci pod komandom pukovnika Milana Šuputa držali oko 50 građana Sarajeva kao taoce u jednoj zgradi između Narodnog pozorišta i igrališta Metalac. Taoci su oslobođeni 3. maja 1992. godine, tako što su ih borci Dževada Topića Tope, uz pomoć specijalca MUP-a Zorana Čegara, primorali na predaju.
AVAZ
