Povodom 27. godišnjice od otmice i stradanja Bošnjaka Sjeverina, Medžlis Islamske zajednice Priboj danas je organizovao komemorativni skup “Ne zaboravimo Sjeverin”.
U mjestu između Rudog i Priboja, kraj spomen-obilježja izgrađenog prije četiri godine, položeno je cvijeće i proučen jasin pred duše 17 žrtava ovog zločina. Još jednom je poručeno da članovi porodica žrtava umiru ne dočekavši pravdu, jer do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo jednog ubijenog, a porodicama nevinih ljudi država Srbija, čiji su bili državljani, nikada nije priznala status civilnih žrtava rata niti obezbijedila adekvatno obeštećenje.
Nakija Hodović, sestra ubijenog Zafera Hadžića, izjavila je danas da je i njen brat bio među 17 osoba koje su otete prije skoro tri decenije.
“Pokušali smo tražiti, ali nigdje nije bilo ništa. Imao je 38 godina. Iza njega su ostali supruga i dva sina”, pojasnila je Hodović.
Nakon dugogodišnjeg vođenja sporova pred pravosuđem Srbije, porodice žrtava pravdu nisu dobile ni od Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.
Predstavka koju je Fond za humanitarno pravo podnio u njihovo ime odbijena je iz formalnih razloga, jer su se otmica i ubistvo sjeverinskih Bošnjaka desili prije nego što je Srbija postala članica Vijeća Evrope i potpisala Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.
Ivana Žanić iz Fonda za humanitarno pravo podsjetila je da su do sada pronađeni posmrtni ostaci samo jedne osobe.
“U februaru je stigao odgovor Evropskog suda za ljudska prava. Oni se u svom odgovoru nisu bavili suštinom naše predstavke nego su obrazložili da oni ne mogu da odluče o predstavci jer se otmica i ubistvo Sjeverinaca desilo ’92. godine, prije nego je Srbija postala obavezna da primjenjuje Evropsku konvenciju o ljudskim pravima”, pojasnila je Žanić.
Kako je kazala, u prethodnim odlukama sud nije bio tog stava. Nažalost, izjavila je Žanić, sud je zauzeo novi stav i time onemogućio članovima porodica otetih da ostvare pravo na naknadu štete pred sudovima u Srbiji.
U znak sjećanja na žrtve Sjeverina u Lim je, sa mosta u neposrednoj blizini mjesta gdje su oteti, bačeno cvijeće.
“Mi porodice smo sve ove godine živjeli u nadi da ćemo naći pravdu i neku vrstu smiraja, ako ne pred domaćim, onda pred međunarodnim sudovima u Strazburu. Međutim, prije par mjeseci od njih smo dobili odbijenicu”, rekao je danas Omer Hodžić.
Kako je kazao, oni se smatraju nenadležnim za ovaj slučaj.
“Prema njima, ti ljudi nisu ni postojali, zločin se nije desio”, rekao je Hodžić.
Iz autobusa koji je 22. oktobra 1992. godine saobraćao na relaciji Rudo – Priboj oteti su uglavnom radnici pribojskih preduzeća koji su tog dana krenuli na posao. Pripadnici formacije „Osvetnici“, kojom je komandovao na doživotni zatvor osuđeni ratni zločinac Milan Lukić autobus su zaustavili u bosanskom mjestu Mioče, par kilometara od Sjeverina, te su nakon legitimisanja putnike bošnjačke nacionalnosti izveli iz autobusa. Odveli su ih prema Višegradu, gdje su ih, nakon mučenja u banji „Vilina vlas“, ubili na obali Drine.
Za ovaj ratni zločin Okružni sud u Beogradu 2005. godine osudio je četvoricu pripadnika jedinice. Nakon hapšenja u Argentini, Milan Lukić je pred Haškim tribunalom, zbog zločina u Višegradu, osuđen na doživotnu robiju, ali za zločin nad Bošnjacima Sjeverina nije odgovarao.
Iz autobusa na liniji Rudo – Priboj zločinci su izveli Mehmeda Šeba, Zafera Hadžića, Meda Hodžića, Medredina Hodžića, Ramiza Begovića, Derviša Softića, Mithada Softića, Muja Alihodžića, Aliju Mandala, Seada Pecikozu, Mustafu Bajramovića, Hajrudina Sajtarevića, Esada Džihića, Idriza Gibovića, Ramahudina Ćatovića i Mevlidu Koldžić, dok je Sabahudin Ćatović otet ispred kuće u Sjeverinu u noći uoči ovog događaja.
