Tri ratna druga, Mensur Ćurović Roka, Kemo Hubjer i Amer Čengić, 25 godina poslije našli su se na mjestu nedaleko od Autobuske stanice u Goraždu na kojem je Kemo, ratne 1992. godine 14. jula pogodio tenk jedinom zoljom koju su tada imali.
Bilo je baš kao u prizorima iz jednog od Remarkovih romana. I teže, sjećaju se saborci. Nekoliko dana ranije,10. jula Kemo je uništio tenk koji je iz pravca tadašnjeg Vijogora imao namjeru ući u grad, nakon pada goraždanskog naselja Zupčići.
Branioci Vranske mahale kojima su se priključili borci iz Zupčića, spriječili su ulazak teške artiljerije u grad i odigrali jednu od ključnih bitaka odbrane u to vrijeme.
Mensur Ćurović Roka priča kako je tada stala agresorska ofanziva, a za odmazdu, zbog uništenih tenkova, dva dana poslije, četnici su zapalili gradsku dvoranu tada prepunu izbjeglica.
Zaustavili tenkove
Borci Vranske mahale uspjeli su zaustaviti prodor tenkova u grad. O tome skromno pričaju, jer bilo je, kažu, još mnogo bitaka u kojima su istrajali, odlučni da odbrane svoje domove, porodice, grad.
Skromni su, iako su tada desetine hiljada stanovnika i izbjeglica sa ponosom i strahopoštovanjem klicali njihove nadimke i prepričavali podvige Kaka, Kema i Roke, i branitelja iz Vranske. O njima su pisali i pjevali pjesme, njima su neizmjerno vjerovali.
Rat je učinio svoje a u međuvremenu se mnogo toga promjenilo. Amer je izgubio nogu, Kemo koji je imao 22 godine kada je pogodio tenkove, je tri puta predlagan za Zlatnog ljiljana ali priznanje nikada nije dobio. Iz Goražda je otišao odmah nakon rata iako svakog 14. jula obilazi mjesta koja su mu ostala duboko urezana u pamćenje.
Roka, inače vrhunski karatista i osvajač na stotine medalja, direktor je gradske dvorane koju pokušava dovesti u red. Za dane prije 25 godina vežu ih duboke emocije, ponos zbog bitaka koje su vodili i sjećanje na ratne drugove, tuga zbog onih koji nisu živi.
25 godine kasnije samo njih trojica su na mjestu bitke vođene nekoliko stotina metara od centra opkoljenog Goražda.
“Pretpostavljam da većina građana i ne znaju, oni koji su bili na ovom terenu, prije svega borci i civili mogli bi i naslutiti jer se datumi ne pamte, ali mi smo ovdje na mjestu gdje je prije 25 godine pogođen drugi tenk na ovoj odbrambenoj liniji. Herojska odbrana Zupčića je nažalost popustila u noći između 8. i 9. jula tako da su tenkovi imali nesmetan prolaz do Vranske mahale gdje je bila presudna linija u gradu za desnu obalu Drine. Padom Zupčića 17 boraca, moram reći heroja, je došlo u ispomoć na Vransku mahalu.10.jula je krenuo odlučujući napad prema nama, dva tenka su stalno mjenjali rute kretanja i zastrašivali nas, mi smo tada imali samo jedan ručni bacač i jednu granatu. Naš čovjek koji je za mene heroj, a nije baš toliko ni vrednovan je onesposobio dva tenka”, sjeća se Mensur Ćurović Roka, ratni veteran.
Zbogom oružje
U tom trenutku branioci grada imali su samo dva lakše ranjena druga.
“Ali odmazda za poraz uslijedila je dva dana kasnije. Neprijateljski projektili pali su na gradsku dvoranu prepunu izbjeglica. Dvorana je izgorjela do temelja, u gašenju požara stradala su dva civila”, sjeća se Ćurović.
Ključnih datuma poput ovog nema u ovdašnjim kalendarima. O ovim podvizima i bitkama malo se govori, mlađe generacije neće ni znati šta se ovdje dogodilo. Propala je i ideja o izgradnji skromnog neuvredljivog spomen obilježja na ovom mjestu koje bi simboliziralo ovu bitku.
“Kao da je to teže nego jednom zoljom zaustaviti više tona teške čelične bube”.
Na sve još podsjeća samo jedna fasada u blizini i spomen česma koja tiho žubori o odnosu prema tekovinama borbe. Iako im nije svejedno, tri ratna druga, malo govore o onom što ih boli ‘u miru’. Kažu, da su ponosni jer su u ratu ispunili dug prema domovini. Zauzvrat nisu tražili ništa, a nisu ni dobili ništa. Osim što se još jednom potvrdilo da “Mračna vremena rađaju i dobre ljude”.
