Neposredno pred pogibiju na planini Treskavici, 9. oktobra 1995. godine, komandant 14. divizije 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, Zaim Imamović je dobio informaciju da postoji važan dokument koji rasvjetljava njegovu ulogu u tragičnim dešavanjima na Igmanu 1993. godine, kada je ARBiH doživjela niz teških poraza, koji su stavljeni na teret komandantu Imamoviću.
Nakon toga Imamović je bio u nemilosti tadašnjih vlasti, a čak je 9. oktobra 1993. godine uhapšen u Sarajevu, nakon čega je smješten u kućni pritvor u trajanju od četiri dana. Ovako sramotan odnos prema najpozicionarnijem komandantu ARBiH, koji je dao život za Bosnu i Hercegovinu, utjecat će da za života nije dobio odlikovanje “Zlatni ljiljan”, a za života je imao samo čin majora, iako je bio ovjenčan ratnom slavom i komandovao jedinicom ranga divizije. Tek nakon pogibije dobio je čin brigadira, vjerovatno iz sramote da ga ne sahrane samo kao majora. Jedan od članova Komande odbrane Igmana je rekao: “Kada sam Zaimu rekao da imam tu depešu i da ću mu je dati, on me poljubio. Nažalost, Zaim je za nekoliko dana poginuo i ja mu taj dokument nisam stigao dati”. Dokument je nakon pogibije završio kod Šefke Hodžića, ratnog novinara koji je obišao brojna ratišta BiH.
Riječ je o depeši koju je 17. juna 1993. godine sa Igmana poslao pomoćnik komandanta za bezbjednost Operativne grupe “Igman”, Sabit Subašić Upravi za bezbjednost Glavnog štaba ARBiH “na ruke Fikretu Muslimoviću”. Depeša je pod naznakom “Vojna tajna – strogo povjerljivo” zavedena pod brojem 08-21-44/93. Na početku piše da je 17. juna 1993. godine obavio razgovor sa Imamovićem “jednim od dvojice najcjenjenijih komandanata u Istočnobosanskoj operativnoj grupi (IBOG) koji se trenutno nalaze na Igmanu, na povratku u Goražde, nakon dvomjesečnog odsustvovanja”. Dalje stoji: “Imajući u vidu situaciju u Goraždu i slijedeće namjere četničkih snaga, a u cilju direktne pomoći Goraždu, te izvođenja napadnih borbenih djejstava u zoni odgovornosti 6. korpusa, Zaim Imamović predlaže slijedeće: Odmah izvršiti dotur MTS-a sa dva helikoptera u Goražde, čime bi se stvorili uslovi za uspješniju odbranu i uvjerenje kod boraca i naroda Goražda da i poslije 14 mjeseci herojske borbe nisu prepušteni sami sebi; Odmah pristupiti izmještanju dijela formacijskih cjelina iz Prve, Druge i 101. brigade i ostalih slobodnih snaga iz sastava 1. korpusa (najmanje formacijske cjeline treba da bude čete). Dio snaga izmjestiti sa ličnim naoružanjem, bez municije, a za ostale snage lično naoružavanje obezbjedilo bi se na drugi način. Te snage bi trebale biti jačine jedne brigade; Razmotriti mogućnost pregrupisavanja dijela elitnih snaga 3. korpusa jačine bataljona, koje se mogu helikopterima prebaciti iz Zenice na Igman.” Dalje je navedeno da se trebaju obezbijediti i helikopteri koji će prebaciti MTS – granate 152, 120, 82 i 60 milimetara.
Prema mišljenju Šefke Hodžića, “najubitačniji” dio depeše je slijedeći: “Ukoliko se ne poduzmu navedene mjere desiće se slijedeće: Agresor će nastojati da Goražde dovede u situaciju u kojoj se sada nalazi Srebrenica. Poslije toga, pregrupisaće snage sa goraždanskog ratišta sa ciljem okupacije Trnova i ovladavanja komunikacijom Sarajevo – Trnovo – Foča, a dalje će se nastojati izvršiti presijecanje puta Konjic – Pazarić – Igman i ovladavanje Igmanom (…) Da bi se preduzimanjem ovih mjera spriječila zamisao agresora u ovoj fazi i učinio preokret (posebno na psihološkom planu) koji bi snage ARBiH poveo u značajne vojničke pobjede na širem prostoru RBiH”. Ispostavit će se da je Imamović do u detalje procijenio šta će se dešavati na Igmanu i koje su namjere VRS, jer je samo mjesec dana kasnije palo Trnovo, Igman a presječene su i putne komunikacije, od čega je naročito težak poraz bio gubitak komunikacije preko Grebka, kojim je svakodnevno prolazilo brojno civilno stanovništvo iz Goražda sa nastojanjem da dođe do hrane i drugih životnih potrebština. Štaviše, dva puta prije famozne ofanzive VRS “Lukavac 93” dolazio je u Sarajevo i Generalštabu iznosio svoje lične stavove, ali za to niko nije mario.
U ponedjeljak, 28. juna 1993. godine u hotelu “Smuk”, gdje su bili smješteni Goraždani, održan je sastanak ključnih ljudi odbrane Igmana. Imamović je tada rekao: “Još je samo četiri mjeseca do zime! Šta ako uđemo u zimu, a ne deblokiramo Goražde? Goraždani ne mogu preživjeti još jednu zimu. Ljudi tamo već sada ližu folije od humanitarne pomoći… Ne bih mogao živjeti u Bosni bez Goražda”. Imamović je očito govorio uzalud, jer skoro niti jedan Imamovićev prijedlog prije ofanzive na Igman nije usvojen.
Početkom jula 1993. godine VRS započinje operaciju “Lukavac 93” i u samo nekoliko dana zauzima Rogoj, Trnovo i Grebak. Imamović je u selu Dejčići 12. jula posmatrao kako se vojska bespomoćno povlači. Kako je sam rekao, to je bio njegov najnesretniji dan u životu. Tada su svi shvatili da je Imamović bio u pravu, ali je bilo kasno. Do 20. jula VRS je okupirala kompletan Igman i napredovala je dalje prema Bjelašnici, a sam Imamović je, u nastojanju da organizuje otpor, ranjen. Grupa Podrinjaca koja se morala povući sa Grebka u Goražde optužila je Imamovića za izdaju Goražda, dok je on vidno iznerviran nesposobnošću Generaštaba da organizuje odbranu Igmana napustio Komandu. Sve je to poslužilo kao dokaz protiv Imamovića koji je završio u kućnom pritvoru.
Izvor – Portal Bosna i Hercegovina.info
