AUTISTIČNA JE VLAST KOJA DISKRIMINIRA DJECU

Hits: 519

Piše: Ernad Metaj

Da je drugačije, ne bismo danas skoro na svakom koraku imali zid za djecu s poteškoćama, ne bi njihovi roditelji uglavnom bili prepušteni sami sebi u borbi koja, čini se, samo njih zanima

Raduje vijest da je nadležno tužilaštvo u Republici Srpskoj podiglo optužnicu protiv deset osoba za koje se sumnja da su u Rudom uskratile pravo na školovanje 19-godišnjem Slavku Mrševiću samo zato što ima autizam. Slavku, koji svaki dan dolazi pred školu u koju mu više od godine ne daju ući, optužnica vjerovatno ne znači ništa, ali mogla bi i trebala bi biti opomena svima u BiH u kakvo smo se društvo pretvorili. Ovo nije samo optužnica protiv nekolicine odgovornih, ovo je optužnica jednom cijelom autističnom sistemu koji je proizvela ista takva politika.

Odnos direktora i nastavnika srednje škole u Rudom prema Slavku je samo još jedan dokaz ogromnog neznanja i nerazumijevanja iz kojeg proističe i odnos društva prema autističnoj djeci. Duboko je cinično to što kao društvo deklarativno prihvatamo inkluziju, ali sve dotle dok nam nije ugrožen vlastiti komfor.

Umjesto da prosvjetni radnici u Rudom učine napor više poštujući stav Stručne komisije za procjenu potreba i usmjeravanje djece i omladine sa smetnjama u razvoju da mu se omogući nastavak redovnog školovanja, za njih je bilo lakše Slavku zatvoriti školska vrata.

– U školi su mu rekli da ne dolazi, a jedan od profesora poručio mu je da će, ako se pojavi, pozvati policiju, ispričao je novinarima razočarani otac Nenad Mršević.

Paradoksalno i porazno je ubjeđenje da Slavko može shvatiti prijetnje od istih ljudi koji su tvrdili kako je s njim nemoguće ostvariti komunikaciju dovoljnu za razgovor i ocjenjivanje. Ovakav stav daje za pravo profesoru Miodragu Živanoviću koji vjeruje u opravdanost teorije po kojoj se autizam pojavljuje i kao svojstvo institucija ili svojstvo vršenja vlasti.

Autizam, između ostalog, podrazumijeva lošu socijalnu interakciju, koja vlast u BiH čini nesposobnom da shvati kako godinama diskriminira veliki broj vlastitih građana proizvodeći i gomilajući nekompetentan i socijalno neosjetljiv državni aparat.

Da je drugačije, ne bismo danas skoro na svakom koraku imali zid za djecu s poteškoćama, ne bi njihovi roditelji uglavnom bili prepušteni sami sebi u borbi koja, čini se, samo njih zanima. Ne bi imali inkluziju koja kao slovo na papiru jedino služi da se od donatora uzme nešto novca koji se pojede i popije na raznim seminarima.

Ljekari, vrtići, škole… sve do parlamenta je problem za ove ljude. Slavko iz Rudog i brojna druga djeca čiji roditelji uglavnom biju bitku daleko od interesa javnosti su razlog zašto je BiH dobila loše ocjene u prvom Indeksu dječije zaštite.

“Sva djeca nemaju iste mogućnosti za obrazovanje, alternativnu njegu, igru i rekreaciju”, jedan je od poražavajućih zaključaka o zaštiti djece sa poteškoćama u razvoju Indeksa dječije zaštite.

Statistike su neumoljive, sve je više autistične djece na Balkanu, ali time se ozbiljno niko ne bavi, tako da u BiH ne postoji ni pouzdan podatak o njihovom stvarnom broju. Konzervativna društva, poput balkanskog, imaju veoma malo razumijevanja za takvu djecu pa se stručna pomoć svela na entuzijazam većinom skoncentrisan u nevladina udruženja.

Najmanje empatije imaju oni najpozvaniji, nadležni organi. Pokazalo se to odlukom Vlade FBiH i parlamentarne većine koja je podržava da ne prihvate inicijativu za obezbjeđivanje 200.000 maraka za nabavku GPS narukvica za autističnu djecu. Nije pomogla ni činjenica da je u BiH već zabilježen smrtni slučaj, jer je autistično dijete odlutalo od kuće. Empatiju ljudi na vlasti oslikava i nikad završena gradnja Centra za autističnu djecu u Tuzli, zbog čega su roditelji pisali premijeru Novaliću.

Empatija nije samo urođena suosjećajnost već umnogome vještina koja se stiče, između ostalog, vaspitavanjem, a prvi korak je prihvatiti drugačije od sebe. E mi smo zapeli već na tom prvom koraku koji i jeste najveći. Bez njega nema ukidanje specijalnih škola i odjeljenja, prilagođavanja prostora, stepeništa, gradskih autobusa…

Ništa od toga neće biti dok se država ne obaveže da djeci s autizmom obezbijedi asistenta u nastavi, kojeg sada, uz časne izuzetke, iz svog džepa uglavnom plaćaju roditelji. Naš prvi korak mora biti i obračun s bahatim službenicima sa zaštitom koji odlučuju ko može u školu, a ko ne.

Osim optužnice s početka priče, raduje i dokumentarni film “Sami”, koji se bavi problematikom osoba oboljelih od autizma iz perspektive Srpske pravoslavne crkve. Autor filma jerej Željko Gardović nam poručuje da tu djecu ne treba odbacivati jer su oni dio Crkve Božije, dio Carstva Božijeg.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: