ZABORAVLJENI ZLOČINI IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA: MUNIB DRAKOVAC PREŽIVIO JER JE BIO “KRAĆI” OD PUŠKE

Hits: 2112

Munib Drakovac jedan od svjedoka stravičnih dešavanja u Podrinju za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tada je ubijen njegov otac, a i sam je mogao, kao i puno drugih, završiti u krvavoj hladnoj Drini.

U vrijeme kad se obilježava 75 godina od zločina počinjenih u Goraždu u Drugom svjetskom ratu, kada su četnici Draže Mihajlovića od novembra 1941. godine do 26. januara 1942. na mostu u Goraždu ubili oko 1.400 civila, uglavnom Bošnjaka, Munib Drakovac jedan od svjedoka stravičnih dešavanja u Podrinju, pretpostavlja da je na most u Goraždu doveden i ubijen i njegov otac koji je pokušao izbjeći veliki progon.

Njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni, nisu ni traženi, poput i drugih koji su stradali u ovom periodu. Takvo je bilo vrijeme, pojašnjava Munib.

Munib je rođen 1933. godine u mjestu Surovi kod Ustiprače. Više puta je gledao smrti u oči. U vrijeme velikog zločina nad muslimanskim stanovništvom u Istočnoj Bosni u Drugom svjetskom ratu izbjegao je smrt u hladnoj Drini, prijećeno mu je bajonetom, mjeren je od pušku i preživio jer je bio kraći. A tek je, sjeća se, krenuo u školu u Ustiprači kada je zvuk sirene na pilani označio početak okupacije u tom dijelu stare Jugoslavije.
Progon nesrpskog stanovništva

“Sjećam se 1941. godine kad su četnici preuzeli naše terene, ja sam čuvao koze sa još dvoje, troje djece, vidio sam da narod bježi iz Zamegreha. Kad smo skupili koze i vratili se u selo nije bilo nikog, svi su pobjegli. I mi smo bježali, vidjeli smo da sve već gori, niko ni za koga nije znao. Sve za narodom, a dio ljudi je krenuo prema Kopačima gdje je već puno kuća bilo u plamenu. Tu sam prvi put na balvanima kraj pruge vidio mrtvog čovjeka. Morali smo prema Drini, a ja sam kao mali zagazio i skoro da sam se ugušio kad me spasio jedan momak. Kod mosta gdje smo pobjegli četnici su nas ponovo uhvatili”, sjeća se Munib.

Prelazak na drugu obalu nije dozvolila talijanska vojska, a četnici su počeli vršiti selekciju među narodom, odrasli muškarci su odvojeni, a Munib se obreo među ženama i djecom. Sam bez roditelja, ponovo je gledao smrti u oči.

“Zaustavio nas je kraj pruge četnik sa bajonetom. Žene je htio silovati, a mene je udario po vratu puškom tako jako da sam se umokrio od starha. Ali i među njima ima ljudi pa nas je jedan spasio. Čuo sam ga da galami na ovog sa bajonetom, ‘Strajo pusti tu sirotinju’. Tad smo se sakrili u jednom podrumu i proveli noć tu, a onda krenuli prema Slatini i dalje. Skrivali smo se od četnika kojih je bilo svuda”, sjeća se Munib.

Teški trenuci u zbjegovima i život bez roditelja o kojima ništa nije čuo ostavili su traga. Dječak je bio prepušten sam sebi i stalnim maltretiranjima četnika koji su u selo dolazili da pljačkaju a ono malo preostalih stanovnika se skrivalo u pećinama po šumi dok bi noć provodili u kućama. Munib se vratio u Surove gdje je gotovo mjesec dana proveo sam, gladan i prestrašen. Vojske su dolazile i prolazile, pljačkale selo, maltretirale ga, neki su mu davali i hrane a drugi opet mjerili od pušku.

“Majka i sestre su se vratili poslije, oni su uspjeli pobjeći na onu stranu, za oca više ništa nisam znao. Čuli smo da je vraćen iz Bukovice na most i da je tu ubijen. Majka je pričala da je vidjela most koji je bio krvav, posipali su lugom da se može proći. Mene su za to vrijeme maltretirali stalno, mjerili su me od pušku ali pošto sam bio manji nisu me ubili. Sve je tako trajalo dok se nije uspostavio neki mir”, priča Munib.
Zločini o kojima se ne govori
Samo iz njegovog sela ubijeno je 18 muškaraca koje Munib zna imenom i prezimenom. Mnogi ljudi, svjedoči, izgorjeli su u Kopačima u jednoj kući koju su zapalili četnici. Preživio je jedino njegov šura koji se čudom uspio spasiti. I u posljendjem ratu Munib je ostao bez kuće. Selo je zapaljeno. Ovaj put sve je bilo još surovije, tvrdi.

“Dva puta sam ostao bez kuće. Poslije onog rata smo se vraćali, bilo je u Surovima oko 100 ljudi. Danas nema nikog, samo su dvije kuće obnovljene ali nema života. Moramo se sjećati, čuti jedni druge da se ne bi ovo zlo ponovilo, uvažavati se”, kazuje i pored svega što je preživio ovaj starac.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *