“Kako smo tada bili mladi, kad gledam ove fotografije razmišljam kako od nas 14 tada momaka, samo sedam je u Goraždu, dvojica su vani, pet je nažalost umrlo, poginulo…Ono što je moja generacija doživjela tada je jedinstveno, i ko zna koliko generacija to možda nikada neće doživjeti u životu. Nažalost. Ove zadnje olimpijade koje se organizuju to su stotine milijardi eura, dolara, čega već. A nas je vodio entuzijazam, to je bilo nešto nevjerovatno. To je bila mladost, možda tada, zbog mladosti nismo ni bili svjesni u čemu učestvujemo i koja je veličina tog događaja”, sjeća se Dževad Bekrija.

Mladići i djevojke iz KUD-a zajedno sa drugim folklornim društvima iz cijele BIH učestvovali su u dijelu ceremonije koji je osmislio Slavko Pervan, čuveni koreograf i baletni reditelj koji je bio zadužen za slet za otvaranje i zatvaranje Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.

“Mi smo bili jedan dio, a kompletna ideja učešća folklora u otvaranju je bila da mi, igrajući određene stilizovane korake folklora naroda i narodnosti Jugoslavije prelazimo iz figure u figuru praveći na terenu Koševskog stadiona motive bosanskog ćilima. To je dovedeno do savršenstva, koliko smo mi samo probali ljudi moji, počeli smo u jesen 1983 godine, tad smo korake skinuli, svako u svom KUD-u, a decembru smo autobusom svaki vikend išli u Sarajevo”, kaže Bekrija.

Dugotrajne pripreme

Pripreme za ovaj događaj trajale su pola godine u fiskulturnoj sali u Vitkovićima, a potom u Sarajevu.

“Negdje sredinom 1983. je bila prva faza učenje dijelova koraka i muzike da bi zatim dva puta mjesečno vikendom putovali u Sarajevo i te dijelove koreografije uklopili u veću cjelinu koreografije sa grupama iz Sarajeva. To je trajalo sve do mjesec dana prije otvaranja Olimpijskih igara više od 20 dana proveli smo u đačkom domu na Grbavici sa drugim folklorcima iz Mostara, Tuzle, Banja Luke, Zenice itd. Tih 20 dana smo svaki dan imali dugotrajne probe na Koševu gdje smo one male uvježbane cjeline koreografije uklapali kroz višesatne probe u konačnu cjelovitu koreografiju. Živjeli smo životom sportaša na pripremama samo što smo mi bili folklorci”, sjeća se Nail Pleh, jedan od učesnika.

Sve što se dešavalo oko Olimpijskih igara bilo je posebno, od dugotrajnih vježbi i priprema za slet do novih prijateljstava i ljubavi.

“Nekoliko stotina mladih ljudi i svi igraju, pjevaju. druže se, uživaju u novim poznanstvima, a bogami i ljubavima. Ja se zamalo nisam oženio sa jednom djevojkom iz Banja Luke, Indirom. Ma bilo je raznih situacija. Sjećam se da prvo nismo htjeli s Mostarcima u sobu, ali kad nije bilo izbora preko volje smo svi pristali. Na kraju toliko smo se sprijateljili da je bilo najteže rastati se, plakali smo. I danas se družimo. Moji cimeri Minja i Ela iz Mostara su moji veliki prijatelji”, priča Nail.

Savršena koreografija

Ističe kako u to vrijeme niko od njih nije bio svjestan činjenice u kako značajnom događaju učestvuju.

“Dok je trajao slet ja nisam bio ni svjestan da nas gleda prepun stadion Koševo, a još manje cijeli svijet jer u tim trenucima sam bio koncentrisan samo na onaj dio koreografije koji sam morao uraditi i igrati bez greške. Ja sam bio mala karika u masi od nekoliko stotina folkloraca koji su odigrali savršeno. Tek po završetku sleta, podizanja olimpijske zastave i paljenja vatre shvatio sam da sam upravo bio dio nečeg što je upisano u historiju naše BIH”, ispričao je Nail.

Enisa Hrelja sjeća se kostima u koje su bili obučeni, snijega i smijeha koji ih je pratio.

“Mi smo bili plavi. Bili smo članovi tadašnjeg KUD Slaviša Vajnera Čiča iz Vitkovića Goražde. Uvijek sa posebnim osjećajem sjetim se te zime 1984. Pola godine smo uvježbavali dijelove sleta. Ljeto smo proveli u prostorijama KUD-a. Poslije smo vježbali isto sa onima koji su bili plavi kao i mi. Januar smo proveli u Sarajevu i na stadionu je došlo do spajanja svih učesnika sleta, svih boja, a boje su predstavljale boje olimpijskih krugova. Vrijedno i sa puno osmijeha smo radili. Sjećam se da je pred samo otvaranje ZOI pao veliki snijeg.Ne mogu opisati osjećaj zadovoljstva, sreće, ponosa. Stadion je bio prepun.Sjećam se izlaska svih sportskih takmičara iz raznih zemalja.Nas su se nekako najviše dojmili učesnici iz SAD sa Stetsom šeširima koje su prolasku bacali prisutnima u znak pozdrava. Dok sam živa pamtiti ću to”, ispričala je Enisa Hrelja.

Ističe da su najdragocjenija prijateljstva koja su nastala u to vrijeme, a traju i danas.

“Čujem se sa nekom našom rajom kao što su Mira Alibašić sada u Džordžiji, nažalost nekih od njih više nema, bio je naš Pure, Elvedin Hamzić, koji je preminuo. Vidim da Bekrija baš čuva te uspomene i bude mi drago”, kaže Enisa.